Ugledao sam ju iznenađeno nekih dana na Pigallu

Nešto, što već znam, poodavno i potajno snivam

Tako predivnu, čudesno lijepu Francuskinju malu

Na pomisao sretnoga događaja i sada još uživam!

Nakon nekog vremena sreo sam ju na Monmartru

Kako moderna,vesela okolo sunčanim trgom hoda

Zapalila je u mome srcu neponovljivu takvu vatru

Glavu sam, podigao ponosno do nebeskog svoda!

Slijedeći puta s društvom šetala je obalama Seine

Da sam ja žarko zaljubljen u nju odmah je saznala

Kad je pred svima njima skrenula pogled na mene

Dala mi mig kako je u mnoštvu sreću prepoznala!

Jednom je poslijepodne, Champs-Elysees posjetila

Opazila me, potrčala prema meni posve presretna

U zagrljaju naraslu strastvenost je kao i ja osjetila

No, znali smo da je predugo, usamljena i nesretna!

Šećući vidio sam ju ispred muzeja Louvra je stajala

I jako ponosna što me je tu napokon susrela sama

Rekla je da se jadnica još onomad grozno pokajala

Zaplakana, zapitala je zabrinuto što će biti s nama!

Genevieve, danas na žalost, nije više, među živima

Kao, mnogo mladi, i ona je otišla, sasvim iznenada

Jesmo li se ikada u životu ponešto osjećali krivima

Što nas koje sreća napušta, katkada drsko potkrada!

Ta jutro i tebi moja simpatijo plava

Ne znam što radiš i o čemu snivaš...

Zbunjuje me ta tvoja pametna glava

Pogled čarobni što od mene skrivaš!

Znaj ponekad i ja pomislim na tebe

Lijepu, tvoju, nestašnu, kosu plavu

Da te ja zadržim vječno pokraj sebe

Na ramenu, tvoju zaljubljenu glavu!

Pa jutro i tebi moja simpatijo plava

Dobro je i slađano misliti na snove

Prirodu, poljane gdje mirisna trava

Poklanja nadanja za trenutke nove!

Možda je baš dobro da ovako bude

Jer si ti pjesnikov nedosanjani dan

Neka se drugome bolji snovi nude

I, ostvari odavno naš zamišljeni san!

Neki dan čuo sam već toliko otrcanu misao

Da se čovjek na nju  kao i na sličnu nasmije

O gluposti; iako ima jasnu i potpunu smisao

Shvati li šalu, imali pravo da se o njoj smije?

Od svih zloća gluposti su neprijatelj opasniji

Reče mi moja prijateljica i ozbiljno me gleda

Zašto se smiješ zar ti taj pojam nije najjasniji

Pošalica jeste ako nekome na prečac izgleda!

Zlo ćemo raskrinkati, treba li silom spriječiti

No, protiv svakoje gluposti smo bespomoćni

S njome treba i više opreza, put će ti priječiti

Istina ju neće razuvjeriti, osjećajni niti moćni!

Ne smiješ pripisivati zloći onome što se može

Odgovarajućim pojmovima glupošću objasniti

Jer se glupi, učenjem citata, tuđih misli množe

Pa ćemo njih kao bića nesamostalna pojasniti!

Onda kako ćeš tumačiti kada se glupan stvara

Već sam rekla, glupost nije manjak našeg uma

Ljudskost je u pitanju! Prilika čovjeka pretvara

U određenom trenu kad gubi trunčicu razuma!

Osobe u grupi češće jesu glupe razvojem moći

I manipulacije koja glupost drugih ljudi izaziva

Samo svojim oslobađanjem možeš sebi pomoći

Kada se samostalnost, razboritost naša zaziva!

Stojim na raskršću ulica dok svoju prijateljicu čekam

Tu uvijek rado, moju uvaženu Damu ovdje dočekam

Gledam u ljude kako iz svih pravaca odnekud dolaze

Gdje, kojim svi oni željama, nadama, snovima odlaze!

Prilazi mi ona napokon sa smiješkom vesela me gleda

Opet ti, reče, zuriš negdje daleko filozofskog izgleda

Preuveličavamo uvijek, obično ono što ne poznajemo

Tebe i sebe, čovjeka, samo kroz druge prepoznajemo!

Svaki od nas je tajna! Koliko god mislili da ga znamo

Dopušta, samo onoliko, koliko želi da ga prepoznamo

Da bi se naoružao tom novom snagom poraze odvlači

U samo svojem unutarnjem svijetu u kojeg se povlači!

Prijateljice! Nalik na morski rt koji valovi silni udaraju

Ostaje čvrst dok se oko njega različiti interesi sudaraju

Kada nema cilj na koji bi usmjerio napor, tada zaostaje

Za onima koji ga izvršavaju kao da im to svrha postaje!

Kažu: cvijet treba sunce da kroz razvoj ljepota postane

A čovjek ljubav da za potpunim čovjekom ne zaostane

Jer se treba on više za dušu nego za svoje tijelo brinuti

Može li biti sretan ako u toj borbi neće i druge zbrinuti!

Nije čovjek toliko dobar da bi drugomu gospodar bio

Iako se najzanimljivija pojava za drugoga čovjeka zbio

Pati što mora otrpjeti kroz svoj život, zaboravlja živjeti

Shvati li to i kao neumitni prolaznik, sreću će doživjeti!

Putniče moj kuda si to baš danas naumio

Tamo gdje me potreba, volja i noge nose

Jesi li o tom prije dobrano razmisliti smio

Putovi se mnogim našim uvjerenjem kose!

 Imaš ti pravo, zaista! Čovjek, pokatkada

 Nerazumno, pod različitim pritiscima ide

 Osobito kad ga nekoja strast i srce svlada

 Časni, pametni se, zbog svoga čina stide!

Može i drugi da ga na nekakvo zlo natjera

Na nagovor, prijetnjom i grubom ucjenom

No, takav često umjesto zeca, vuka istjera

Zasluženo strada podlac osvetom njenom!

Pazi! Oprez! Svatko mora dobro da znade

Ako čovjeka nevina lišiš njegove slobode,

Zna se tada što čeka onog tko volju krade

Reče putnik, i svojim putem smireno ode!

Ne talasaj, čula sam izvanredan izraz, reče prijateljica

Nikada mi tako jednostavna ideja nije na pamet pala

Ako je shvatiš na prečac, onda je prava neprijateljica

Da, i meni se, mogu ti izreći u prvi mah silno dopala!

Masa ne talasa, pa mirno točkica do točkice ona diše

Ne teži ka sutrašnjici, sve drži u sebi ne buni se, hvali

Što bi se i pjenila? Lakše je, uklopljena, srećom odiše

Skakuću i u ritmu, neki ispadne iz igre, većina zahvali!

Dobro je prastaro, pod kapom nebeskom ništa novo

Dokle god ima materijalne koristi, ni u snu ne talasaj

Budi poslušan to je u interesu drugih, uvijek ponovo

Vjeruj, koji ti stoti put deru kožu, za njih opet glasaj!

Istina je! No, nisi oni! Ne miriš se! U sebi, buru imaš

Vjetar promjena tjera u tvoja jedra; oluja si nevezana

Mudro je što sve shvaćaš i glavninu bitnoga, poimaš

Val strši! Gradi novo; posljedica je s činom povezana!

Razmišljam kakva bih svakome dobra učinio

I odlučio se na korak neki efikasni, drastični

Trudom bih svu tugu, bol i jad djelima odnio

Učinak bi bio svima oslobađajući, fantastični!

Na primjer,  sve što sam do sada loše uradio

Prebrisao tad moje, drugima, životne greške

Za srce naša bolna, veliki bih posao odradio

Zaustavivši svima daljnje posljedice preteške!

Sve iscrtao na golemoj velikoj praznoj ploči

Da se sudbine svim ljudima drukčije dogode

Isprave sva tuđa zla, mane u dobra pretoči…

Ili bar na neko neodređeno vrijeme odgode!

Poželim da ponekada tajne ostanu skrivene

Da pametnog stvora kajanje ne grize i peče

Neka nikad, nikom ne budu nade otkrivene

Da jedan drugog u dobročinstvu ne preteče!

Svima želim... Sretan Božić i Novu 2015. godinu! 

Mnogi tvrde: svako vrijeme izliječi rane

Možda tako ponekada za nekoga i bude

Drugi, u srcu su nama duboko zaorane

Liječenje duša naših, obične su zablude!

Vrijeme je utjeha kojim liječimo sve boli

Ali sebično žaljenje zna pogoršati stanje

Ako nam srce baš strasno bezumno voli

Teže dopušta poruke razumu na znanje!

Vrijeme juri, za nikakve razloge ne haje

I koliko god se silili, trudili, htjeli i dalje

Zaboravljati, ožiljak nam na srcu ostaje

Ne griješimo! Um svima opomenu šalje!

Optimizam, vjera u sebe, hrabrost i želja

Kaže: okrenimo glavu suncu kraj je tami

Na početku smo novog na pragu veselja

Spozna li otada naše srce da nismo sami!

Nema te već dugo ?

Odvojen si od svih!

Ne možeš bez…

Zauzet sam!

Ne dosađuj!

Penjem se na Planinu Nada!

Moram jednom naći…

I…? Već si više puta…

Nisam uspio!

No, Ja…sam spreman

Ali, zašto opet misliš…

Zar nisi izvukao pouku?

Još ću pokušati…

Nemam izlaza!

Usamljenost znači

Propast…

Znam da si nemirna duha,

No, i pored toga

Ako me trebaš….

Uvijek sam s tobom!

Dok sam tvoja sjena

Uspijevaš lako…

To me održava prijatelju!

Ponekad,

Kada si odsutan…

Znaš Ti mene!

I što poslije namjeravaš?

Koliko koraka trebaš?

Jer sam ne možeš…

Idem na Planinu Osjećaja…

Pa…

Ona zahtijeva poprilične norme!

Put je težak!

A Ti…

Morala imam…

Ne lažem!

Ne kradem!

Ne ubijam…

Dobro! Dobro!

Dosta otrcanih fraza!

Kuda onda smjeraš?

Na Planinu Snova!

Ipak sam Ja…

Hm! Ne čudim se…

Za čim ti zapravo tragaš Prijatelju?

Za Srećom, dragi moj!

Za Srećom!

Koraci tvoji odzvanjaju

Svemirom,

A ja osluškujem huk

Vjetra…

I pratim grozničavo

Otiske tvoje duše

Koji su usađeni u vremenu!

Gospodaru Vjetrova!

Nemoj zamesti!

Ostavi trag moje drage…

Ne moli pomoći!

Ne kukumavči!

Tvoje Srce

Samo će naći put

Do njezina boravišta…

I tananih osjećaja!

Ponekad, u duboku nedoumicu padam

Kad se tiče nekog s kojim sukob imam

Događa mi se da se sam sebi dopadam

Odlučim čvrsto kako nešto ne poimam!

Svi mi, naročito ja, u pravu biti volimo

Neprihvaćanje stava nas u srce pogađa

Biti sa strane nikada sebi ne dozvolimo

Znatiželja raste bunt se u nama događa!

Prihvaćeno je dok ne počnemo nametati

Kao jedino, ispravne, nepogrešive misli

Nije li po našem spremni smo podmetati

Braneći se napadnuti lažno će da smisli!

Ako prema dugima kriva mjerila imamo

Onda nismo prihvatili stranu, istine sure

Treba poštivati nekog i kad ne poimamo

Stati ćemo, uz njega da ga ne potkusure!

Za dobro potrebno se svom silom boriti

Desi li se da u nečemu smisao ne vidimo

Moramo se, za svakoje mišljenje izboriti

Povijest svakoja, bilježi dvije vrste ljudi

One koji žele, žrtvuju svoje za ponešto

Druge što su, uvijek u kukavnoj zabludi

Neće nikome pomoći  te izbjegnu vješto!

Prvi svima daju, propadaju, ideale ulažu

Pa čak, svoje, živote počešće oni izgube

Neki o svom doprinosu svojstveno slažu

Koristeći svaka sredstva i podjele grube!

Jedni se nikada u svom uspjehu ne ističu

Jer znaju mnogi su u tome svoj obol dali

Koji su žrtvovali tuđe živote, laži potiču

Za uspjeh u svom učešću dušu bi prodali!

Da li nas onda ipak historija, o ičemu uči

Tek se ponekad naglasi da je onaj glavni

Što svoj život dade da se iz nje sve nauči

Neznan čovjek koji ostade u sjeni slavnih!

Čekam već dugo dok ojađen, sjedim na obali

Blijedo sunce nestaje ispod nebeskog svoda

Vjetar podiže morske vale hučeći nekoga žali

Siluetu možda što zgrbljena usamljena hoda!

Iskosa zrake slabašne naokolo svjetlosne  siju

Tamo visoko, kružeći, pjevica se veselo glasa

Oči slankaste kapljice grizu nezaustavljivo liju

Duboko se more, uzburkano, sve više talasa!

Vidjeh to se netko užurbano približava meni

Iznenada ustajem misleći, moja draga dolazi

Razbistrio se od sreće pogled moj omamljeni

Žal me obuze kad shvatih ona sve dalje odlazi!

Sjeo sam na tvrd kamen tužno čekajući dalje

Sa sjetom sam gledao kako nestaje ovaj dan

Osjetih umom da mi nada svoje poruke šalje:

Ostvarit ćeš ti strpljivošću, svoj davnašnji san!

Sreo si li jedno biće posebnoga kova

U tvoj je život ušlo, i zauvijek ostalo

Misliš na njega svaki božji dan iznova

Tvoja je ljubav, više opsesija postalo!

U bezizglednom si ti ćorsokaku bio

Nisi volio, ljubav nije bila tvoje djelo

Zapetljan se slučaj tada za oboje zbio

Volio si baš i ono je tebe isto zacijelo!

Tako se, sa čovjekom svakim događa

Neki ljudi, ponekad, u naš život ulaze

Ne zbiva se niša katkad nas to pogađa

Ali, iz toga, silne posljedice proizlaze!

Ta netko uvijek u nama tragove ostavi

Osobito u našoj duši koja više ista nije

Iako nas voli ili ne zavoli, on zapostavi

I poražen ljubi, prašta, bolji život snije!

Prava žena kažu, treba imati ljubav staru

Koja može novoj, ljubomorom uzvratiti

Jednu, za svaki slučaj, u starom ormaru

Želi li svoj život negdašnji opet povratiti!

Jednu koja će ju podsjećati dokle je stigla

Novaca mnogo da kupi i ono što ne treba

Snivati spletke, kako bi, još novaca digla

Odjeću koja pred drugim uzdiže do neba!

Mladost za kojom će biti ona zadovoljna

Imovine, ostavljene za starost, na strani

Prošlost, da u starosti ne bude, zlovoljna

Netko tako vjeran da ju, od kritike brani!

Nešto što prije nje nitko nikada nije imao

Da joj pozavide gosti, zavidno počašćeni

Poklone takve, koje nitko još nije primao

Ali da ju i dalje vole i ne budu ostrašćeni!

Priču neku po kojoj još snimljen film nije

Davati smjerove, drugim životima, sama

Da svoje životne pogreške vješto prikrije

Bez brige što će biti s njom i svima nama!

Neki misle kako u čovjeka dvije ljubavi postoje

U prvi mah ćemo se začuditi da li je to moguće

Razmislimo li one, zaista u našem umu opstoje

Kad je u pitanju naš život ništa nije nemoguće!

Dva su mišljenja kako čovjek može sebe voljeti

Jedan je ljubiti, ne ugroziti u tome osobu drugu

Na takav način treba nekog bezuvjetno zavoljeti

Imati će uz takvo voljenje, istinsku ljubav dugu!

Sebičnost čini ljubav čovjeka, samounšitavajući

Sukob, laži, prevaru u svakom trenu u sebi ima

Sve ono što ga drži na okupu okolo uništavajući

Gubeći razum u mržnji ništa o ljubavi ne poima!

Dvoje tad sebi baš svakim trenom porugu znači

Samo slobodna ljubav naša samoodržanju služi

Kad iz njih umjesto lažnoga, ljubav izvire i zrači

Tad istinsku ljubav biće oboje s pravom zasluži!

Želiš li biti iskren varavost i dvoličnost ne cijeni

Prisvoji sve ono što je svih, tvog života vrijedno

Biti ćeš priznat od okoline, prikloni se toj ocjeni

Iskrenost je kao dobrota, odbaci ono nevrijedno!

Budimo naročito prema svojim bližnjima iskreni

Prevrtljivost, na duže vrijeme ne može se održati

Niti prema prijateljima ne smijemo biti neiskreni

Vječnu vrijednost sve više ljudi rado će podržati!

Na žalost, najviše se osobe koje su laskavci cijeni

Nazivamo ih prijateljima, iako nam većinom lažu

Počešće prevare i druge ako ih tko krivo procijeni

Veličajući se kad uspiju, dok okom trepneš slažu!

Za čovječnost, čast ovoga svijeta, ljuta su stupica

Kojom si mnoštvo njih okrutno priskrbljuje hvalu

Lakomislenim i lakovjernima pripada stranputica

Nerazumni im umjesto da sude spremaju pohvalu!

Nije nužno da svakome tajnu svoga srca otkrijemo

To bi bila greška ali, iskreni možemo sa svima biti

A da se u bitnoj crti pred stranima ne razotkrijemo

Svojim učincima istinoljubivost će se drugima zbiti!

Jednostavan, iskreni čovjek je, uvijek ljudima mio

Licemjeri svaki neće u našoj okolini, opstati olako

Zato neka se istakne pošteni, hrabar i veoma smio

U ponovnom iskušenju moramo znati to nije lako!

Oduvijek sam odgovarao na teško pitanje

Što je čovjek i kavu svrhu on u životu ima

Da ne panem u stupicu, neko protupitanje

On je bit kad se za ljubav, dobro, zauzima!

Čovjek je putnik u vremenu, prostoru, sad

U svom radu, tokom života stalno se kreće

Strpljivo, nestrpljivo, pogura ga sreća, jad

Uglavnom se nezajažljivo za novim okreće!

On svoj put prijeći sa zadovoljstvom može

Uspješno li, zaobilaziti, teške prepreke zna

Pomaže druge, neprijatelji mu se ne množe

Sve postići ako na vrijeme mjeru prepozna!

I ono, što je, za svakoga čovjeka najvažnije

Nikakva ga zapreka tada ne može spriječiti

Udruži li se protiv svakoje nepravde, važnije

Odagnavši vrijeme koje će mu, put priječiti!

Kaže mi uvažena Dama: Previše ne poželi

Tvoje je pravo da budeš kao i neki, sretan

Onaj svima nanosi boli koji stvari sebi želi

Izvor su stalnog nemira i tada je nesretan!

Ako za čim čezne on ne dobije, sretan nije

A ako mu se u nekom slučaju, želja ostvari

Želi još više; na račun tvoj nove stvari snije

Protiv drugih interesa radi, nagomila stvari!

Sretan je taj koji kaže: ništa sebi ja ne želim

Ako većini ljudi kao i meni nije to dostupno

Lakomo od drugih imovinu njihovu poželim

To učinim ubijajući ih otvoreno ili postupno!

Pitam moju Damu: kako ću onda sretan biti

Ne želi tuđe, nađi svoju mjeru; sredinu traži

Više podaj nego što uzimaš; sreća će te zbiti

U redove onih koji suviše od toga ne zatraži!

Susreo sam prijateljicu koja me zaustavi

Ovih dana zaželim ti ja već ponešto reći

Mudrače! Nema tko da ti se, suprotstavi

Nisi više ohol! Želiš mi valjda to poreći?

Eh, moja mila! Nisi ni ti, baš, za bacanje!

Dovoljno je da te vide, tek ovako, sretnu

Pametnija si, u svemu, uz golemo znanje

Nisam znaš, saslušao tako osobu spretnu!

Znadem! Mnogo pričaš, a gdje su ti djela

Stalno obećavaš! Hoću radove a ne riječi

Dobar je učinak uspjeh! Bolji od nedjela

Osobito ako te netko nadmenoga spriječi!

Draga damo! Jasno mi je što ti želiš reći

Čovjek se, zalaže, jer se od uspjeha živi

Nitko dobar, to ne smije, niti tren poreći

Želi li on bolji život, ne samo i da preživi! 

Ljubav onako skromna pričeka čovjeka pokraj puta

Uhvativši ga za rukav i stidljivo, poniknuvši zaustavi

Ovaj se namršti, pogleda ju prezirno čela uzdignuta

Što se uopće usuditi smjela da se njemu ovakva javi!

Povedi me odmah ka sebi! Ja sam tvoja jedina nada

Odjenut ću te, u najljepšu odjeću koju srećom zovu

Čudim se! Zar ne vidiš imovina posve naokolo vlada

Možeš li me ti onda obući u neku drugu sreću novu?

Povedi me ka sebi! Pokazat ću ti najljepše prostore

Tvoj je govor tako nejasan, imam svega što poželim

Slijepa si! Skini već jednom sa očiju te tvoje, zastore

Mogu ja sve što hoću! Čak i uništiti ako baš zaželim!

Grubijane progovorit ćeš najljepšim jezicima Svijeta

Po čemu ću saznati kako je, istina sve što pričaš ovo

Izgledat ćeš preporođeno, poput procvaloga cvijeta

Ljubav je, uvijek, iznenadna, za čovjeka nešto novo!

Od čega je taj čovjek sazdan, izgrađen često se pitaš

Ako se nađeš u situaciji nekakvoj kad ti izlaza nema

Ponovno i ponavljanjem ulaziš u ljudske kože, skitaš

Oblačiš odjeću, vraćaš u svoj lik bez većih problema!

Zar si stvoren da kroz život, sto likova možeš izraziti

Tražeći nekog drugoga. Niti jedan tebi ne može sličiti

Odeš li predaleko, vraćanjem tvoj će neuspjeh izraziti

Pokazati, nema ga! Sebi ćeš uz malo truda još naličiti!

Zla volja oko, i u tebi, može Pakao i drugome sazidati

To nekoji neprijatelj tvoj, svakako na prečac prepozna

I skrivene dobre volje, mogućnosti imaš, za Raj zidati

No, oni kojima si drag, nisi loš, iako te objektivno zna!

Ti si jedino stvorenje koje da bude što jest silno odbija

Pomagač tvoj od sveg što nasljeđuješ, nije jezik najbolji

Jer uostalom, pomoću njega na tuđi račun nekog pobija

Slobodu oduzimaš kako bi postao izrabljivač ponajbolji!

Iz samoljublja, radoznalosti, sebe prezireš, tad zgriješiš

Zato zavoliš grešnike pa se s njima udružuješ i zla činiš

Tvoja od dobrih strana: preuzimaš kaznu kad pogriješiš

Prlja te izlizana: tko radi taj. griješi; lako ih zato počiniš!

Ovladao si prirodom prije nego si sobom vladati naučio

Jedini je izlaz da ljubav gajiš, daješ, da se čvršće udružiš

Očuvaš li što si stekao, budeš svoje sljedbenike podučio

Humanističkim idealima; obavezuju te da im se pridružiš!

Jutros se zaista prekrasni događaj zbio

Krenuo sam baš iznenada na put neki

S njom sam na prekrasnom motoru bio

A on znam nije tako težak i jako daleki!

Dragana je sjedila naprijed ispred mene

No, nisam odmah primijetio neko čudo

Bila je sretna okrenuta licem prema meni

Grlila me oko pasa hihoćući, ljubila ludo!

Začuđeno zagledam pa što se tu zbiva

Iznenadna strast zaokupivši svog mene

Ljubakam i ja nju, žešće, divota je živa

Motor naš zaboravio napeti da pokrene!

I što sad da se dogodi za nas nešto hudo

Nastaviti sa ljubljenjem dalje prekinuti, ili

Ponoviti još, još. još sa ljubljenjem ludo…

Tad probudih se naglo: „Aprili, li, li, lili!“

Kažu ti, tvoji bliži od malena, naprijed idi

Svaki čovjek koji do sebe, i  do drugih drži

U svojemu pokretanju, nekakvi smisao vidi

Kretanje je život! Ima zadaću da te održi!

Dobro! Ali čemu, često sebe, nekad pitamo

Što ako za nekim ili nečim zaostajemo malo

Upadamo li u opasnosti da naokolo skitamo

Znamo slučajeve kad smo izgubljeni zamalo!

Kad god se ponešto lošije sa nekima dogodi

Uvijek treba nesebično koji zaostaje pomoći

Moraš pomisliti da će  i tebe takvo da pogodi

Nećeš drugog spasiti ako nećeš sebi odmoći!

Vanjsko viđeno uvijek jasno u nama pokriva

Dva lica kad u raznim prilikama u svima čuče

Kad ljudsko treba uvijek nam se ono otkriva

Ako zloći težimo, humanost nas tada odvuče!

Ja sam za sada ovdje, i ne znam više

Da li je to obična java i neki, zli, san

Nada me, i svi snovi skoro, ostaviše

Izgubljen mi je u bespuću, svaki dan!

Ali, već ne znam što da sada uradim

Bez tebe mi nema znaj, života ni sna

Zlo mi, ovdje, nekakvu nadu gradim

Zgasnut ću ja od čežnje pasti do dna!

Tebe ovdje nezamislivo, draga, nema

Tugujem, žalobno, smirujući se dugo

Ne mogu se okrenuti od tih problema

Na nas dvoje, mislim, te ništa drugo!

Vječnost sam bez tebe i još se nadam

Znam da se prošlost naša vratiti neće

Sve bih na svijetu ja htio da svladam!

Ljubav, snovi, nada, čovjeka pokreće!

Čovjek je počesto nesretno biće jer misli

Da se njegova sreća može novcem kupiti

Onda jadan svakoje pa i neželjeno smisli

Uzaludno se pokušava za njega iskupiti!

Zaboravlja kako postoje besplatne stvari

Koje nam se daju bez ikakve nadoknade

I ne mora svoju dušu da lakomo pokvari

Od drugog sve što može otme i pokrade!

Neka se malo, pažljivo i razumno okrene

Sreća je na dohvatu, odmah pokraj njega

Otvrdlo srce svoje oholo neka preokrene

Dobrim djelima, stiče sreću ispred svega!

Prijateljstvo čovjeka bez novaca dobije…

Ako iskreno zrači prema njemu kad kaže

Da se iza drugog, svoje nadmoći ne krije

Kako njegovom slobodom ne raspolaže!

Ptičji pjev, žubor potoka, lišće na drveću

Dan, noć, mir i svekoliko ljudsko znanje

Mora iskoristiti za dobra koja ga pokreću

Zajedništvo s drugima, njihovo poimanje!

Od nedavno me namuči pitanje, čemu žuriti

Jer žurenje je nešto što čovjeka obično ništi

Kad nas brzopletost natjera moramo požuriti

Sve napore krivim djelovanjem tada poništi!

Žurba obično dovodi onog do kajanja nekog

Koji se lakom žuri uraditi prije drugih nešto

Ne izabire sredstva hoće li pogaziti ponekog

Ako povrijedi, zaobilazi odgovornost vješto!

Prije nego što on spozna, prebrzo progovori

Ne shvaća o važnome ne želi razumjeti prije

Samo su mu na umu tašti isprazni razgovori

Svoje neiskrene namjere uvijek vješto skrije!

U žurbi, prije odluči nego što dobro provjeri

Uvijek u lakomislenom djelovanju pogriješi

Ismijavajući, okolo kudi, želeći sve da uvjeri

Iako se u svojoj žurbi o svoje bližnje ogriješi!

Nekih dana je riječ ljuta, u grlu zastala

Dok sam ja htio reći, nekome, ponešto

Baš kada mi zamisao povoljna nastala

U posljednji čas sukob izbjegoh vješto!

Žučljivo tvrde: to nikako prihvatljivo nije

Kaži, što ti je na umu kad riječ postade

Onaj što primisli svoje kukavički skrije

Bez mjesta pod suncem vječno ostade!

Možda, tvoja riječ u svijetu, ima mjesta

Ali što onda kad ona za posljedicu ima

Gubitak nečega i trenutni život smjesta

Često se čovjeku, egzistencija oduzima!

Kada bi ljudsko, na tome pitanju ostalo

Kakva bi perspektiva čovječanstvu bila

Što bi mu na njegovome putu preostalo

Bi li se ušutkivanjem nas sloboda zbila?

Gdje je najbolje mjesto, razmišljam već dugo

Svi ljudi se nekako u posljednje vrijeme hvale

Svojim, mjestima, krajolicima, navode drugo

Kako bi istakli sebe, smišljajući loše i podvale!

Žude, najbolje mjesto da bi se od nekog skrili

Neprekidno se, dosađujući, traže sve i svašta

Želeći, ostati skriveni, zadnju bi paru potrošili

Izmišljaju, svakojake načine koja nudi mašta!

Poneki čineći zla, bježeći od zaslužene kazne

Ulažu napor da bi, barem privremeno nestali

Većina, u potrazi, misleći liječiti duše isprazne

Čak, i, ono  što je najstrašnije, živjeti prestali!

Koje je to najbolje mjesto gdje se treba skriti

Ima takvo, no svi pokraj njega olako prolaze!

Iako, se, njegovom zaštitom ,najlakše pokriti

Srce je to mjesto, u koje ljudi najrjeđe zalaze!

Nekada sam se začuđeno zapitao, gdje se sreća nalazi

Pa rekoh, Sudbina nas upućuje, navodi, i poruke šalje

Teško je na mah izreći kada se ona posebno pronalazi

U tome svojemu brzopletom zaključku išao sam dalje!

Ona se nam prema našim htjenjima, spoznajama javlja

Ali, svatko bi ju sebi ulovio kad bi znao gdje se nalazi

Sreća je za sve nas tren te se nigdje duže ne zaustavlja

Iako u sve kutke odnosa bivstvovanja, življenje zalazi!

Tvrde, našu sreći stvara ono što jesmo, a ne što imamo

Ona nije u stjecanju, uživanju, već življenju umjerenom

Ako je to tako, zašto radimo suprotno ako to poimamo

Neki su sretni kad žive nakaradno činom neumjerenom!

Naša sreća u zdravom duhu, tijelu, nesebičnom davanju

Čini ljude ispunjenim, manje o onom što nam se događa

Poželimo li tuđe, okrenut ćemo se razvratnom odavanju

To razumna bića s više strana u pravilu svakoga pogađa!

Neki jauču da ne mogu stvarati ako nisu sretni i nesretni

Rad čini čovjeka sretnim! Sreća samo ponekada pomaže

Učinimo li sretnije i jedno živo biće, i mi ćemo biti sretni

Iako kažu, onaj koji tad drugome pomogne sebi odmaže!

Pravi sretnik svoju će sreću smjestiti u srce voljenoga bića

Jer naša sreća nije biti voljen već je ona drugo biće voljeti

Tajna je: nemojmo sreću sebi niti drugom steći bez pokrića

Okrenemo li pravu stranicu, trebamo bezuvjetno zavoljeti!

Susretneš čovjeka i porazgovaraš o nekoj temi

Osim što si ljepši misliš da si mnogo pametniji

Onda, između vas dvoje istih nastaju problemi

Pobijedi onaj, koji je u podmetanjima spretniji!

Zbog nedostatka dokaza, čovjek skreće s teme

I počinje napadati ličnost onog s kojim govori

Niti na kraj pameti nije mu da riješi probleme

Važni su mu i prevažni samo njegovi odgovori!

Najlakše je nekog, ludim ili suludim proglasiti

I, gore, pridjevom glupim, nemoralnim jadnim

Pa to, okolini, svima, manipulacijom razglasiti

Osjećati se uzvišen, pobjednikom goropadnim!

Onaj koji misli da zna sve taj hoće svima suditi

Ne, sudovi, već nas argumenti do istine dovode

Takvoj osobi društvo, ne može, pamet dosuditi

Jer ga tada u pravilu izolaciji i kaznama odvode!

Ne talasaj, čula sam izvanredan izraz, reče prijateljica

Nikada mi tako jednostavna ideja nije na pamet pala

Ako je shvatiš na prečac, onda je prava neprijateljica

Da, i meni se, mogu ti izreći u prvi mah silno dopala!

Masa ne talasa, pa mirno točkica do točkice ona diše

Ne teži ka sutrašnjici, sve drži u sebi ne buni se, hvali

Što bi se i pjenila? Lakše je, uklopljena, srećom odiše

Skakuću i u ritmu, neki ispadne iz igre, većina zahvali!

Dobro je prastaro, pod kapom nebeskom ništa novo

Dokle god ima materijalne koristi, ni u snu ne talasaj

Budi poslušan to je u interesu drugih, uvijek ponovo

Vjeruj, koji ti stoti put deru kožu, za njih opet glasaj!

Istina je! No, nisi oni! Ne miriš se! U sebi, buru imaš

Vjetar promjena tjera u tvoja jedra; oluja si nevezana

Mudro je što sve shvaćaš i glavninu bitnoga, poimaš

Val strši! Gradi novo; posljedica je s činom povezana!

Otimalo se vrijeme, pa pobjeglo od mene

Ostadoh napokon sam ni tebe više nema

Ostale mi samo neke, iživljene uspomene

I ova neponovljivo tužna pjesma, poema!

Okrećem, list, je li tu štogod, malo ostalo

No i pored silnoga truda ništa ne nalazim

Tren mi vremena za želje, snove preostalo

Iako gledam u nebo, nadu još pronalazim!

Oh, ona je blago koje u kutku srca opstoji

Jedino se za nju posljednju, nekako držim

Nada, novi početak, svakoga časa postoji

I ja se na ovom svijetu, moram da održim!

Kažu, svijet se nekom, smislenošću kreće

Izbavlja iz svakodnevnih teških problema

Ljubavlju, voljom čovjek čovjeka pokreće

Bez njega ničeg, ni svrhe u Svemiru nema!

Uvijek me zanimalo kako prijatelj postati

I onda nakon razmišljanja ne tako dugoga

Iskreni prijatelj ti možeš doživotno ostati

Ako posvećuješ pažnju i zavoliš drugoga!

Još važnije moramo svi, upamtiti ponešto

Svakome su njegovi stavovi o nečem lični

Zbog dobrobiti izbjegavajmo sukob vješto

Ponekad trebamo njemu da budemo slični!

Moramo, kad drugi pričaju o sebi, pažljivo

Slušati, navesti da vam ljudi o sebi govore

Nikom se nikad smijati i odnositi sažaljivo

S uvažavanjem govornika voditi razgovore!

I što je, čovjeku svakom najvažnije, budite

Iskren prema svima; da dobro morate znati

Osjećaj lične vrijednosti u njemu probudite

Tad će vas uistinu kao prijatelja prepoznati!

Prijatelj? Hm! To je baš zanimljiva dobra tema

Kažu, onaj je s kojim vam je dobro i kad ćutite

Nikad nemate s njim, nekih, povećih problema

Uz vas je kad je potrebno, kad najmanje slutite!

Pred kojim možeš plakati, da se, ludo nasmiješ

Razumije te, čak i onda, kad ti sebe ne shvaćaš

Pred njim, niti jednu misao ne moraš da skriješ

Kad lažeš opravdanja nije potrebno da se laćaš!

Prijatelj govori istinu kad ti posve ne odgovara

Nije stalno s tobom, samo iz neke, puke, koristi

I, kad mu ide na štetu, pred drugim te zagovara

Pomaže za ljubav, tvoje greške neće da iskoristi!

Prijatelj je onaj koji je uvijek iskren pred tobom

Zato što zna da ćeš ga ti razumjeti svakog trena

Ako te, ostave sama, on će te povesti sa sobom

Prijatelj je baš kao dobra knjiga jasna, otvorena!

Što je, najslabije, i najjače od svih stvari

Nema  u prirodi ničeg slabijega od vode

Ona dubi sve na svom putu ruje i rovari

Uvijek i bez obzira gdje, kuda ju odvode!

Slabost snagu, savlada svima je poznato

Koji  čovjek to još na svijetu iskusio nije

Um caruje, od sviju je to baš prepoznato

Pa u sebi on, golemih nepoznanica krije!

Znademo da nježnost grubu silu uklanja

Jer ljubav uvijek, cijelu, bezuvjetnu nudi

Srce svoje dušu, silini, trenutno poklanja

Čini ju mekanom kao pamuk, dobre ćudi!

Kad bi se, svi od nas držali, u životu toga

Kroz svoje živote ljudi bi, bez bojazni bili

Ne bi svaki čas, pred silom prizivali Boga

Već  slobodu posvema nježnošću zadobili!

Hodam, gradom i pratim koraka ritam
Kišni dan. Masa. Ne vidim ljudima lica
Vide li što i ja tamo, u čudu se zapitam
Dok me rominjava kiša kapima golica!

Zastajem tu, u mislima, ubrzavam hod
U zbilji sam evo između neba i podalje
Gledam taj crno bijeli, natmureni svod
Kakve li mi smo on tajne poruke šalje!

Sanjam. Gledam i znam da sam budan
Osvrćem se. Je li ovdje još itko jadan
Možda nekom, ovako, izgledam čudan
Očiju užarenih ljubavi, zagrljaja gladan!

Nekog da mene tu na mjestu zaustavi
Pričajući mi, ruke mi toplinom zaogrne
Ili da se samo, na ovaj trenutak pojavi
I srećom svojom, vječnošću sad ogrne!

I, snovi se pusti, opet dalje nastavljaju
Sve je isto . Samo ova bezbojna masa
Jedni druge tu na mahove zaustavljaju
Slušam ih, no, ne čujem im, niti glasa!

Um mi reče: Sreća je, u rukama našim
Dodirom pravim, sve te čežnje nestaju
Neću više, snova ružnih da se zaplašim
Ovoga trena svaka bol, patnja prestaju!

Sada, znam, da to nije iluzija, lažni san
Hodam i dalje, nastavljajući sada žurno
Dostići ću jednom ja drugi, bolji dan…
Ne osvrćem se, na ovo vrijeme odurno!

Kažu, da je čovjekova mana i skretanje s puta

Te zastranjivanje zbog kojega treba da se stidi

Opasnošću na svakome koraku minama posuta

Jer remeti njegov život pa ga ne rijetko postidi!

Mnogi ljudi jednim ili na više kolosijeka putuju

Na različitim prostorima mogu svoj život živjeti

No, u samo jednome trenu u neprilike otputuju

Uz zadovoljstva će u pravilu, nesreću doživjeti!

Nedostaju im Skretničari da polugicu pomaknu

Preusmjeri njihovo djelovanje koje žive u misao

Manje kolateralne nestvarnosti i u čas odmaknu

U nekom drugom smjeru koji će im dati smisao!

Što učiniti? Budi svoj! Nemoj nikada drugi biti

Teško onom koji imitira i lažni život usput traži

Sreću će sresti taj koji se poželi uz drugoga zbiti

Ako uz pravu ljubav zajednički svoj put potraži!

Vječna promjena na tome svijetu jest

Poželimo li nešto možemo to i ostvariti

Ali je naročito za nas bolja, nova vijest

Ideje naše provesti u djela i postvariti!

Sve se može učiniti uz, i podosta truda

Upotrebom čvrste volje, nekog htijenja

Da se pomaknemo nasukani sa spruda

Pomoć nam treba brzo, bez sažaljenja!

Znamo baš nije samo olako sada izreći

Teško se sasvim od staroga odmaknuti

Hoćemo li hrliti napokon k svojoj sreći

Moramo tad ponešto novo dotaknuti!

Sve možemo poboljšati ako baš želimo

Dobrom namjerom što drugi nam kaže

Uprimo hrabro sve snage svima velimo

Neće si pomoći onaj tko sam sebi laže!

Ima mnogo spora o tome kad je netko pobjednik

Za njega utvrde, da je, pogriješi li, naučio lekciju

To nije, moja greška, kad ne uspije, kaže gubitnik

Ne razumije on, da društvo, mora imati  selekciju!

Pobjednik dobro zna da su porazi najbolji izazovi

Gubitnik se, osjeća, žrtvom kad izgubi neku bitku

Pobjednik iako ne spozna na početku, sve ponovi

Jer na vrijeme upotrebi svoju, inteligenciju britku!

Pobjednik, razumije, napredovanje od njega zavisi

Uvijek se trudi, više motiva svom radu posvećuje

Poraženi se, opravdava, lošijom srećom kad izvisi

Okolo govori, kako mu se cijelo društvo osvećuje!

Svjestan je, mora riješiti problem, jedan, po, jedan

Samo mu tako svaki rad uspješno uvijek završava

Gubitnik je zapetljan u izazove, ne rješava nijedan

Pogriješi li svojim preteškim radom se opravdava!

Pobjednik je, svjestan da je dobar, ali, i bolje može

Sluša, svakom tko ga pita za savjet brzo odgovori

Nisam ja, loš kao drugi, iako mu se, greške množe

Kazuje gubitnik, ne trebaju nam nikakvi dogovori!

Pobjednik često razmišlja kako poboljšati ponešto

Neće on, odgovornost za svoj rad, pokušati izbjeći

Gubitnik je suprotnost, svaljuje ju na druge vješto

Treba li učinit nekakvi napor kukavički će pobjeći!

Pobjednik štuje one koji su bolji, trudi se da nauči

Gubitnik se protivi svima koji od njega bolje znaju

Naglašavajući, njihove nedostatke, savjest ga muči

Po ovim nabrojanim značajkama, njih prepoznaju!

Madmazel Šatal pojavljuješ se obično niotkuda

No, znaj! Ja sam te ovih dana i u snovima vidio

Prekrasni otmjeni tvoj nježni lik nalazio se svuda

I odmah se mnogima, pa i meni, pjesniku svidio!

Viđena si, kako graciozno ideš ka obalama Sene

Nasmiješena, ljupka, prekrasna, gracioznog hoda

Pogledi na tebe, žamor svih uzrasta i poneke žene

Širili su razne glasine o tebi do nebeskoga svoda!

Kažu, bila si tamo na Bijaricu i bezbrižno plivala

Zanosnoga osmjeha, smiješeći se naokolo svima

Rijeka pohvala, zavisti u tvom pravcu se izlivala

Zahvalno si uzvraćala poljupce, meni ali i njima!

Mnogi su te sretali za posjete dvorcima na Loari

Pričajući o tebi poznato, stvarajući legende nove

O tome govore slikari, pjesnici i njihovi memoari

Slikajući prkosniji izraz, opijevajući tvoje snove!

Ovjekovječili te premila na Jelisejskim Poljanama

Kako se šetaš proplancima zabrinuta i zamišljena

Mnogi su pomislili da si tužna, a šalila se s nama

No, ti si zaista bila prejadna, nesretna i usamljena!

Slušali su te u dvorcu Skarlet kako umilno pjevaš

Zanosno držanje ležernost, ples, poznato je svima

I danas uživaju dok strasno očima, uokolo sijevaš

Čarobne note tvoje ulaguju se, ljudskim snovima!

Više sam te puta na obroncima gore Dordonje sreo

U ulozi vele Boginje koja je vladala ovim krajem…

Pohitao sam Šatal u zagrljaj, uputio poljubac vreo

Čineći posve mirne krajolike tvojim i mojim rajem!

Sreo sam čovjeka na ulici koji je zbunjeno išao

Zaustavio ga znatiželjno, ljubazno tad zapitao

Vidio sam nasmiješenog sada kad je baš otišao

Zar vas je on ponešto tajanstvenoga priupitao?



On izvadi iz džepa predmet neki, pa mi pokaže

Ovo mi je dao! Nema, sretnijega bića od mene

Ali to se ne bi zbilo da ljudskost u nama zakaže

I, zauvijek nestao, djelić moje drage uspomene!



Rekao mi je nalaznik, tvoje sam izgubljeno našao

Bez njega bi, skoro svatko, okrnjenog života bio

U kušnji, svoj sam mir u ispitu savjesti pronašao

Možda nitko, pa ni ja, nisam taj zadatak zlorabio!



Vjerujem u poštenje! Tuđe moramo uvijek vratiti

Na neki način; to je jednostavno ljudska potreba

Ne prisvojiš li nečije, dobrim će ti nekad uzvratiti

No, spoznaj važno! Bez tog možeš a njemu treba!

Bol, nada su ti koji čovjeka kroz život prate

Sreća je samo mrvica što povjetarac odnese…

Snova skrivenih, dobar izlaz da se želje vrate

Spreman je za njih da i gore stvari podnese!

Jedan drugom bestidno nepravdu neki nanosi

Pohlepa, zavisnost, tad nesretan život stvara

Izgrađujući karijeru zlom, moćnima se zanosi

Umjesto da surađuje s njim, i više razgovara!

Sila, ubojstva, neprijateljstvo su nužne njima

No nepravdu dugo nitko pametan ne podnosi

Pružajući otpor vraća se istom mjerom svima

Povijest ih uči, melje, baca i netragom odnosi!

Što onda napose treba učiniti da nestane boli

Otrpjeti nepravdu pokorno, i glavu saginjati

Činiti kompromis da čovjek čovjeka više voli

 Ili svi posvema u uzaludnoj borbi živote dati!

Od nedavno me namuči pitanje, čemu žuriti

Jer žurenje je nešto, što čovjeka obično ništi

Kad nas brzopletost natjera moramo požuriti

Sve, napore. krivim djelovanjem tad poništi!

Žurba obično dovodi onog do kajanja nekog

Koji se lakom žuri uraditi prije drugih nešto

Ne izabire sredstva hoće li pogaziti ponekog

Ako povrijedi, zaobilazi odgovornost vješto!

Prije nego što on spozna, prebrzo progovori

Ne shvaća o važnome ne želi razumjeti prije

Samo su mu na umu tašti isprazni razgovori

Svoje neiskrene namjere uvijek vješto skrije!

U žurbi, prije odluči nego što dobro provjeri

Uvijek u lakomislenom djelovanju pogriješi

Ismijavajući, okolo kudi, želeći sve da uvjeri

Iako se u svojoj žurbi o svoje bližnje ogriješi!

Ima ponešto kod čovjeka što me kopka već duže

To je, njegovo sjećanje što je kroz prošlost učinio

Um mi, razvija misli da mu se već jednom oduže

Ne(djelima) znanim, što je sebi i drugima počinio!

Premotaj prošlost pa neka onda sve drukčije krene

Jer je Uspomena jedina stvar koja se ne izmjenjuje

Ničim u srcu, i kada ponekad podmuklo preokrene

Trenutni događaj, osjećaj u korist svoju primjenjuje!

Ne možeš krenuti dalje ako uvidiš što je moglo biti

Pa i tvojim propustima, krivom procjenom dogodilo

Ne izvučeš li najbolje koje uspomena može zlorabiti

Naći ćeš se na meti da je tebe osim nekog pogodilo!

Svaki čovjek ima i takvih uspomena koje ne otkriva

Nikom drugom osim prijateljima, čak ni samo njima

Nego jedino sebi samom ponešto, nekad razotkriva

Neke se boji otkrivati i svome egu pa umire s njima!

Propusti i Greške

Često razmišljam o svome životu, ulogama neobičnim

Inim, mjestima, poznatim krajolicima koje sam obišao

Pa kad to činim pribojavam se manjkavo tako običnoj

Ljudskoj mani te mi žao, možda jesam nešto zaobišao!

Služim se sitnim lukavstvu da osmišljam svoja kajanja

Te im povećavam lažnu važnost, olako, i neopravdano

Propuste učinim tragičnim pa ih oživim radi pokajanja

Tvrdim često, svatko bi propao ako to nije, opravdano!

Ima osoba koje tako rado i željno o izgubljenom slušam

Da bi ti mogli pomisliti kako znam i više nego oni znaju

Zazirem li kada mi kažu, zašto ih pažljivije ne saslušam

U silnosti moga otpora greške moje odmah prepoznaju!

I onih koje srećem svaki dan, zamišljam kako mi govore

Bi li mogao trpjeti ako u svom djelovanju propuste činiš

Nema napretka u ničemu ako ne smiješ voditi razgovore

Shvatiti, lošije je propustiti nego kad neku grešku učiniš!

Kolika se samo o tim pojmovima pitanja množe

Kažu, dobro je najveća moralna vrijednost, tada

Kad se, s drugim ljudima kroz dijalog reći može

Da ljubav bit čovjeka, dostojanstvo njime vlada!

Osim dobra u sebi, vidimo s njim dobro korisno

Ono time nema koristi i ne ovisi od drugog bića

Već ideal, vrlinu! Drukčije dobro nije beskorisno

Kad se rabi za život bolji, razna njegova pokrića!

Kažu da i nema nikoga koji nije od roditelja čuo

Točnu misao; jednog dana ćeš mi za to zahvaliti

Ako je savjete usvojio, naučio, dobrim se pročuo

Onda je ono: za tvoje dobro, vrijedno i pohvaliti!

Dobivamo, dajemo! Svaka akcija reakciju zaziva

Ukoliko učiniš loše, nekome, nemoj se iznenaditi

Jer u svakom zlu ima neko dobro koje nas izaziva

Ne plaši se rizika; poraz će ti, dobro, nadoknaditi!

Ljudski život je tu, za tvoje, naše i njihovo dobro

Sve cijenimo prema posljedicama za društvo bolje

I zauvijek svaki od nas koliko god lovorika pobro'

Ići će po znanome: to je dobro,  bolje i ponajbolje!

Koji je dan za čovjeka najljepši, zapitah prije nekog vremena

Odgovorili su mi bez promišljanja dugoga to je dan, današnji

Bez  obzira kakvo je stanje s čovjekom i  koja su tad vremena

Uvijek nam je mio baš ovaj u kojem živimo život naš sadašnji!

Koji je to najljepši osjećaj, zapitao sam ih pun znatiželje dalje

Unutarnji mir što svakomu ljudskom biću zadovoljstvo pruža

Tako će oholost, bahatost i nadmenost, držati od nas podalje

Blagost i mir, lijepa riječ, zasigurno, svakog čovjeka razoruža!

Koja je to zabava za nas sve kad treba da u nečemu uživamo

Ima li nečeg boljeg od rada? Svaki čovjek mora da nešto radi

Kad već činimo proizvode za druge najbolje da se nauživamo

Stvari s kojima su sretni koji ih imaju život i civilizaciju gradi!

Kažu, najveća je tajna smrt! No, najveća tajna život mora biti

Koliko god li se mi pitali, što se događa kad nas više ne bude

Najveća tajna je životni put! Ne znamo što će se s nama zbiti

Tijekom života, u nama se silne promjene događaju i probude!

Ako sam o važnim, temama života, filozofirao i o njima mislio

Vratit ću se na početak! Uistinu, najljepša je ljubav za čovjeka

Koliko god netko o ljubavi dobro govorio ili najlošije pomislio

Ljubav je ostala ako je prava, najvažnije pitanje od pračovjeka!

Poslušaj dobro Stranče! U ničije srce ne ulazi

Upozorenje je, umnoženo, ozbiljnije i iskreno

Od svega prošlog, ono uvijek slijedi, proizlazi

Pokuša li, ući ikoje lažno, isprazno, neiskreno!

Ne ulazi stranče! To je srce bolom prekriveno

Sprečava kad poželiš u namjeri osjećaje gaziti

Ako smo stvoreni za bol, istinom je pokriveno

Čovjeka brani moral koji ga neće dati pogaziti!

Istinu, ne samo umom nego i srcem upoznamo

Pa kažu kako je riječ srca silnija od svakog uma

U bezbroj kušnji imali smo svašta da spoznamo

Ono je puno hrabrog i kad dođemo do razuma!

Onaj je velik, u tog srce umrlo nije, tko suze ima

Raj je u srcu tuđem jer se svatko u njega sklanja

Niti najgori tiranin lakomac se od tog ne izuzima

Naše bogatstvo srca se ne prodaje već poklanja! 

Netko mi ovih dana reče: koračaj, sa svojim mirom

I pored sve te buke sjeti se koliko mira možeš naći

Slušajući drugačije koji se bore sa svojim nemirom

U toj šutnji istinu svoju i put ćeš s drugima pronaći!

Do kraja strpljenja! Ne odstupaj! Svima dobar budi

Mjeriš li se sa nestrpljivima olako ćeš postati prazan

Uz bučne je loše! Pazi da se tvoj ja u hip ne pobudi

Uvijek će biti boljih ali i tih čiji je put kriv, isprazan!

Raduj se onom što još učiniti misliš i što si postigao

Ustraj u svom radu i službi koliko god skromna bila

Put kojim ideš, pun je zloća, rušitelja što si dostigao

Iskustvo nas uči: ideal, laž i zavist često je zlorabila!

I u nevolji, razočaranju, humanist treba ustrajan biti

Prihvati s mirnoćom što ti donosi vrijeme! Nisi slijep

Vidiš prepreke, hir, napast, sumnje moraš tad odbiti

Od onoga što ti život poboljšava, koji je uistinu lijep!