Stojim na raskršću ulica dok svoju prijateljicu čekam
Tu uvijek rado, moju uvaženu Damu ovdje dočekam
Gledam u ljude kako iz svih pravaca odnekud dolaze
Gdje, kojim svi oni željama, nadama, snovima odlaze!
Prilazi mi ona napokon sa smiješkom vesela me gleda
Opet ti, reče, zuriš negdje daleko filozofskog izgleda
Preuveličavamo uvijek, obično ono što ne poznajemo
Tebe i sebe, čovjeka, samo kroz druge prepoznajemo!
Svaki od nas je tajna! Koliko god mislili da ga znamo
Dopušta, samo onoliko, koliko želi da ga prepoznamo
Da bi se naoružao tom novom snagom poraze odvlači
U samo svojem unutarnjem svijetu u kojeg se povlači!
Prijateljice! Nalik na morski rt koji valovi silni udaraju
Ostaje čvrst dok se oko njega različiti interesi sudaraju
Kada nema cilj na koji bi usmjerio napor, tada zaostaje
Za onima koji ga izvršavaju kao da im to svrha postaje!
Kažu: cvijet treba sunce da kroz razvoj ljepota postane
A čovjek ljubav da za potpunim čovjekom ne zaostane
Jer se treba on više za dušu nego za svoje tijelo brinuti
Može li biti sretan ako u toj borbi neće i druge zbrinuti!
Nije čovjek toliko dobar da bi drugomu gospodar bio
Iako se najzanimljivija pojava za drugoga čovjeka zbio
Pati što mora otrpjeti kroz svoj život, zaboravlja živjeti
Shvati li to i kao neumitni prolaznik, sreću će doživjeti!
Svemir Putnik
Ima li ponešto kod čovjeka što me kopka već duže
To je njegovo pamćenje što je kroz prošlost učinio
Umna mi smišlja misli da mi se već jednom oduže
Ne (djelima) znanim, što je sebi, i drugima počinio!
Premotaj prošlost, pa neka onda, sve drukčije krene
Jer je Uspomena jedina stvar koja se ne izmjenjuje
Ničim u srcu, i kad ju ponekad podmuklo preokrene
Trenutni događaj osjećaj u korist svoju primjenjuje!
Možeš li krenuti dalje ako, i uvidiš što je moglo biti
Pa i tvojim propustima, krivom procjenom dogodilo
Ne izvučeš li najbolje koje uspomena može zlorabiti
Naći ćeš se na meti da je tebe osim nekog pogodilo!
Svaki čovjek ima i takvih uspomena koje ne otkriva
Osim prijateljima ili bližnjima! Čak niti samo njima
Nego jedino sebi samom ponešto, nekada razotkriva
Neke se boji otkrivati i svome egu pa umire s njima!
Svemir Putnik
Ako u životu ti stalno čvrsta biti želiš
Moraš biti granit, koji se teško lomi
Zadugo ne možeš ostati to što poželiš
I on se često pod nečim jačim slomi!
Ako želiš biti nekakvi osjetljivi cvijet
Kažu, da trebaš, mimoza u reveru biti
Pazit će te i hvaliti sav većinski svijet
Uveneš li bezosjećajno će te odbaciti!
Ako želiš, nešto, nekada neobično biti
I pored toga što si izabrala zanimljivo
Brzo ćeš onim koji hoće novo dosaditi
Ponašat će se prema tebi snishodljivo!
Ako od svega želiš najbolje biti nešto
Ljudsko budi; postani sva ljubav nama
Darovat ćeš sebe uvijek davati ponešto
Neće te niti u vječnosti prekriti tama!
Svemir Putnik
Dan se Noći
polagano približava
Na nebu
južna zvijezda se vidi
Mjesec Zemlju
kradimice zbližava
Utječe da se
Žena Čovjeku svidi!
Dvoje, čini se
idu teže, bojažljivo
Usporili su
svoj hod i na tren stali
Gledali jedno
u drugo sramežljivo
Mjesec reče:
Učinite sada
još jedini korak mali!
Mi smo
bez vas samo puka tama
Život i smisao
dodaje svemu dvoje
Eh ljubav je
važnija ne samo vama
Meni i Zemlji
odavno pjesme poje!
Planete posve
za sebe ne znače ništa
Žena i Čovjek daju svrhu,
i korisnost svemu
Kada se pobrinu
oko svog ognjišta
Stvaraju nama
i sebi, besmrtnu Poemu!
Svemir Putnik
O ljubomori raznih mišljenja od postanka svijeta ima
Neka su obična; ne smijemo se nasmijati njima olako
Dok su druga dublja tako da ih pametan samo poima
Svaka valja razmotriti jer su poučna i shvatljiva lako!
Kažu, kako nije ljubomorno biće onaj koji nekog voli
Već koji želi, voljen biti, hoće da se sve oko njega vrti
Nije ljubav slijepa, ljubomoran ružnom k sebi dozvoli
U tom silnome htijenju svoj interes mu tada um zavrti!
Pretpostavlja, ljubomoran čovjek u ljubavi posjed želi
Ne dozvoljava ni za tren da tu osobu netko drugi gleda
Vidi samo kao svoju; gdje je tu ljubav kad tako poželi
Ljudi u većini tvrde, ljubomoran, moralni idiot izgleda!
Nije ljubav slijepa već je to opaka, zla ljubomora naša
Svakako nije niti jedini izlaz ako nas netko ne voli više
Potvrđuje kad se prema voljenom, posjednički ponaša
Bojeći se neće ga zadržati; u stvari on sebe ljubi suviše!
Oduvijek sam odgovarao na teško pitanje
Što je čovjek i kavu svrhu on u životu ima
Da ne zapadnem u stupicu, glupo skitanje
On je bit: kad se za ljubav, dobro zauzima!
Čovjek je putnik u vremenu i prostoru sad
U svom radu tokom života stalno se kreće
Strpljivo, nestrpljivo, pogura ga sreća, jad
Uglavnom se nezajažljivo za novim okreće!
On svoj put prijeći sa zadovoljstvom može
Uspješno li, zaobilaziti, teške prepreke zna
Pomaže druge, neprijatelji mu se ne množe
Sve postići ako na vrijeme mjeru prepozna!
I ono, što je, za svakoga čovjeka najvažnije
Nikakva ga zapreka tada ne može spriječiti
Udruži li se protiv svake nepravde snažnije
Odagnavši vrijeme koje će mu, put priječiti!
