Stojim na raskršću ulica dok svoju prijateljicu čekam
Tu uvijek rado, moju uvaženu Damu ovdje dočekam
Gledam u ljude kako iz svih pravaca odnekud dolaze
Gdje, kojim svi oni željama, nadama, snovima odlaze!
Prilazi mi ona napokon sa smiješkom vesela me gleda
Opet ti, reče, zuriš negdje daleko filozofskog izgleda
Preuveličavamo uvijek, obično ono što ne poznajemo
Tebe i sebe, čovjeka, samo kroz druge prepoznajemo!
Svaki od nas je tajna! Koliko god mislili da ga znamo
Dopušta, samo onoliko, koliko želi da ga prepoznamo
Da bi se naoružao tom novom snagom poraze odvlači
U samo svojem unutarnjem svijetu u kojeg se povlači!
Prijateljice! Nalik na morski rt koji valovi silni udaraju
Ostaje čvrst dok se oko njega različiti interesi sudaraju
Kada nema cilj na koji bi usmjerio napor, tada zaostaje
Za onima koji ga izvršavaju kao da im to svrha postaje!
Kažu: cvijet treba sunce da kroz razvoj ljepota postane
A čovjek ljubav da za potpunim čovjekom ne zaostane
Jer se treba on više za dušu nego za svoje tijelo brinuti
Može li biti sretan ako u toj borbi neće i druge zbrinuti!
Nije čovjek toliko dobar da bi drugomu gospodar bio
Iako se najzanimljivija pojava za drugoga čovjeka zbio
Pati što mora otrpjeti kroz svoj život, zaboravlja živjeti
Shvati li to i kao neumitni prolaznik, sreću će doživjeti!
Svemir Putnik
Ima li ponešto kod čovjeka što me kopka već duže
To je njegovo pamćenje što je kroz prošlost učinio
Umna mi smišlja misli da mi se već jednom oduže
Ne (djelima) znanim, što je sebi, i drugima počinio!
Premotaj prošlost, pa neka onda, sve drukčije krene
Jer je Uspomena jedina stvar koja se ne izmjenjuje
Ničim u srcu, i kad ju ponekad podmuklo preokrene
Trenutni događaj osjećaj u korist svoju primjenjuje!
Možeš li krenuti dalje ako, i uvidiš što je moglo biti
Pa i tvojim propustima, krivom procjenom dogodilo
Ne izvučeš li najbolje koje uspomena može zlorabiti
Naći ćeš se na meti da je tebe osim nekog pogodilo!
Svaki čovjek ima i takvih uspomena koje ne otkriva
Osim prijateljima ili bližnjima! Čak niti samo njima
Nego jedino sebi samom ponešto, nekada razotkriva
Neke se boji otkrivati i svome egu pa umire s njima!
Svemir Putnik
Ako u životu ti stalno čvrsta biti želiš
Moraš biti granit, koji se teško lomi
Zadugo ne možeš ostati to što poželiš
I on se često pod nečim jačim slomi!
Ako želiš biti nekakvi osjetljivi cvijet
Kažu, da trebaš, mimoza u reveru biti
Pazit će te i hvaliti sav većinski svijet
Uveneš li bezosjećajno će te odbaciti!
Ako želiš, nešto, nekada neobično biti
I pored toga što si izabrala zanimljivo
Brzo ćeš onim koji hoće novo dosaditi
Ponašat će se prema tebi snishodljivo!
Ako od svega želiš najbolje biti nešto
Ljudsko budi; postani sva ljubav nama
Darovat ćeš sebe uvijek davati ponešto
Neće te niti u vječnosti prekriti tama!
Svemir Putnik
Neki dan, čuo sam već, toliko otrcanu misao
Da se čovjek na nju kao, i na sličnu nasmije
O gluposti; iako ima jasnu i potpunu smisao
Shvati li šalu, ima li pravo da se o njoj smije?
Od svih zloća, gluposti su neprijatelj opasniji
Reče mi moja prijateljica i ozbiljno me gleda
Zašto se smiješ zar ti taj pojam nije najjasniji
Pošalica jeste ako nekome na prečac izgleda!
Zlo ćemo raskrinkati treba; silom ga spriječiti
No, protiv svakoje gluposti smo, bespomoćni
S njome treba, i više opreza, put će ti priječiti
Istina ju neće razuvjeriti, osjećajni niti moćni!
Ne smiješ pripisivati zloći onome što se može
Odgovarajućim pojmovima glupošću objasniti
Jer se glupi, učenjem citata, tuđih misli množe
Pa ćemo njih kao bića nesamostalna pojasniti!
Onda kako ćeš tumačiti, kada se glupan stvara
Već sam rekla, glupost nije manjak našeg uma
Ljudskost je u pitanju! Prilika čovjeka pretvara
U određenom trenu kad gubi trunčicu razuma!
Osobe u grupi češće jesu glupe razvojem moći
I manipulacije koja glupost drugih ljudi izaziva
Samo svojim oslobađanjem možeš sebi pomoći
Kada se samostalnost, razboritost naša zaziva!
Svemir Putnik
Idući ulicom sreo me znani Izbjeglica stari
Zaustavivši se i zaozbiljno zapita stidljivo
Ne misliš li sinko da mi danas, srce krvari
Je li mi sav bol, jadi, na licu nešto vidljivo?
Malo, začuđeno sam se i na mah zaustavio
Pogledao ga trenutak, i u očima teret vidio
Ovakav mu život; i meni se nekad pojavio
Nikojem neprijatelju ne bih tada pozavidio!
Reci, što ti je na srcu, i onda, lakše će ti biti
Obzirom koliko si u patnji, čovjeku donosi
Neizvjestan život; može mu se, i gore zbiti
On u pravilu sve poteškoće i naišle podnosi!
Znam da je tako, odgovori s grčom, starina
Ali, tko da još nakon svega shvati, ovo sada
Nisam, poput neznanog iz svijeta barbarina
Duh euforije ovim neznanim ljudima vlada!
Zašto grublje tvrdim kad čovjek kao ti jesam
Treba da slavim, posve što se danas događa
No sinko dobro znaš za moj slučaj gdje sam
Ljude, moraš razumjeti; sve ovo me pogađa!
Bio si u mome selu gdje sam tad nekoć živio
Obitavam u kući onoj; ma tu je netko isto bio
Pa je možda život svoj kao ja sretan proživio
Posve je sigurno da se i njemu isti usud zbio!
Kad god se svih tih tužnih godina sjetim toga
Sjednem ispred njegove kuće i vrijeme kratim
Nekako čežnjivo gledam u nebo molim Boga
Da se ja kao i on, jednom, svojoj kući vratim!
Svemir Putnik
Dan se Noći
polagano približava
Na nebu
južna zvijezda se vidi
Mjesec Zemlju
kradimice zbližava
Utječe da se
Žena Čovjeku svidi!
Dvoje, čini se
idu teže, bojažljivo
Usporili su
svoj hod i na tren stali
Gledali jedno
u drugo sramežljivo
Mjesec reče:
Učinite sada
još jedini korak mali!
Mi smo
bez vas samo puka tama
Život i smisao
dodaje svemu dvoje
Eh ljubav je
važnija ne samo vama
Meni i Zemlji
odavno pjesme poje!
Planete posve
za sebe ne znače ništa
Žena i Čovjek daju svrhu,
i korisnost svemu
Kada se pobrinu
oko svog ognjišta
Stvaraju nama
i sebi, besmrtnu Poemu!
Svemir Putnik
Išao sam prije neki dan lagano ulicama grada
Razgledao okolo sjetno, nezainteresiran ljude
Osjetih nekakva tuga u njima i prostoru vlada
Možda se nečem pomislih, nevidljivom čude!
Stao na uglu, i primijetio da tu nekoga, nema
Okrenuo se, pokraj mene je bila prazna klupa
Zašto bi zbog tog trebalo biti nekih problema
Ali, iznenada osjetih da mi srce snažno zalupa!
Malena Violette, sjedila je ovdje uvijek u kutu
Prodavala je cvijeće uz tihu pjesmu, svaki dan
Prepoznata po svome cvijeću i žutome kaputu
Pjevajući neki svoj nedosanjan djevojački san!
Izrekoše u pola glasa kako je umrla ovih dana
Njezin nestanak bio je nedokučiva tajna neka
Nagađali su da je bila sva uzrujana i uplakana
Jer ju je pogodila loša vijest zloguka iz daleka!
Sve nestaje! I ona je eto nekud za nečim pošla
Sudbina nam odnosi, tajne nade, želje i snove
Kud god je zla nesreća našim putovima prošla
Uvijek će se u ljudskim glavama pojaviti nove!
Svemir Putnik
Suza u oku umiruće i voljene, biser stvara
Te sa svojim umom s naporom razgovara
Je li to čin upotrebe tvoje posljednje snage
To je zbog mog rastanka od osobe drage!
Dragi suprug tvoje umiranje će sad osjetiti
Pa će te ovaj dan na Božji nagovor posjetiti
U željenom naručju uz obje tuge ćeš umrijeti
No ljubav vaša je besmrtna; neće izumrijeti!
Sjećat će se onih dana kad ste zajedno bili
Svoju ljubav niste niti tren pred kime sakrili
Za tugu nekakvu niste za života i ikad znali
Samo ponekada Ančice presretni zaplakali!
Sjećat će se onih noći kad ste strasti osjetili
U vaše vrijeme života divne krajeve posjetili
Nade utkali u snove koji su za vas jedno bili
S vama na sreću, i drugi ljubav u jednu zbili!
Sjećat će se onih jutara kad ste rano ustajali
Niti ni na jednoj prepreci, i nikada posustajali
Išli gradom držeći se za ruke i veselo smijali
Čineći tugaljive sretnijima jer ste ih nasmijali!
Sjećat se onog lijepog što ste u sebi zadržali
I lako sve zamke životne nezamislive izdržali
Jer gdje god i kojim putem preprekama prošli
Zbog te ljudske zle sudbine na cilj niste došli!
Tvoja Suzica u oku neće, i niti može umrijeti
Ljubav vaša je svevremena te neće izumrijeti
Neće nestati u vječnosti će pjesnikovoj ostati
Umjesto kapi tuge zauvijek stihovima postati!
Između neba na stablu čuje se lišća šum
Ispod njega podalje niska se trava zeleni
Do drugog drveta izrastao je maleni hum
Na kojem pasu neki nestašni divlji jeleni!
Uz obalu nagnutu nad svodom vrba stara
Gore na grani ptica veselo guguće, pjeva
S drugom pjevicom o nečemu razgovara
Medo zuri u hrast, nezainteresiran zijeva!
Visoko iznad grana oblak namršten gleda
Počinje se durit neprestano na ljepote ove
Njegov izraz vodeni i glava posve blijeda
Kao da snažni brzi vjetar sad ovamo zove!
Sunce iza njega iznenada veselo se javlja
Neda da se ova prekrasna slika tako kvari
Pušta čarobne zrake, nepogodu zaustavlja
Čineći čovjeka sretnim i zbog malih stvari!
Svemir Putnik
Nikola Tesla
Raspitao sam se nekako tužan ovih dana
O nekom tamo daleko mjestašcu malom
U dolini koja je vječno slavom obasjana
Putem razmislio, o tuđem moralu palom!
Rekoše sumnjičavo gdje se mjesto nalazi
Uputio sam se tamo brže, korak mi čvrsti
Nekako mi zebe oko srca tko tu još zalazi
Vidjeh u blizini ženu, koza neka grm brsti!
Je li, kuća Nikole Tesle, ozbiljno zapitam
Tu je negdje, želim da do nje brže dođem
Ne bih ovom pustoši htio okolo da skitam
A opet sram me je da bez posjete prođem!
Ona se nasmije, obješenjački mi tad reče
Znaš, sinko eno je tamo no moraš požuriti
U ovom seocetu i u drugima brzo će večer
Moraš svoje dugačke noge dobro ispružiti!
U Teslinim selima nigdje struje više nema
A on je kažu, struju baš tu negdje izmislio
Kao maleni dječak no to je baš druga tema
Zacrvenih se pred njom i poduže zamislio!
Znaš, ovdje je, više ljudi netragom nestalo
Domovi u tim selima, ostali, prazni i pusti
Vremenom se o tom pričati pisati prestalo
Brzo će i posljednji žitelj kuću da napusti!
I dom Nikole Tesle prekrit će zelena trava
Al' tko za to mari? Ja ću biti mrtva davno,
Sve je u našem životu dio nekog zaborava
Djelo će mu biti vječno u galaksiji slavno!
O njemu, govore mnogi, do neba svi slave
Nije bilo većeg učenjaka na svijetu ovome
Imao je rješenja bolja od svake umne glave
Izume poklanjao, ponudio svijetu novome!
Bez obzira, kakvu li mu počast i slavu dali
Svu patnju, poniženja svijet zaboravit neće
U oskudici zavidnici su ga bezočno pokrali
A svijet se prkosno Teslinom umom pokreće!
U Smiljanu 9. 5. 1992.
Svemir Putnik
Odakle da počnem tu, pjesmu da pišem
Kad me danima muza tako uporno zove
Možda ću napokon s lakoćom da dišem
Prihvatim li njezine nepoznate izazove!
Odakle, da počnem da pišem, o ljubavi
Koja mi sve na tom svijetu obećava dati
Do raja me odnese, od tuge, jada izbavi
Odjene, u odjeću koju ću, srećom zvati!
Odakle, jadan da počinjem pisati o nadi
Kada su mi, odavno sve, potonule lađe
Tko će se to usuditi da ih iz dubine vadi
Nije li nečije propadanje za većinu slađe?
Odakle, da počnem da pišem o snovima
Koji mi nude sve što želim imati na javi
Moći ću kažu, uvijek, pohrliti k novima
Ako mi se u životu katkad ta želja pojavi!
Kad odjednom mi um poruku svoju šalje
Bez izuzetka sve to moraš uvijek voljeti
S punim optimizmom trebaš krenuti dalje
Sretan je onaj koji može i svemu odoljeti!
Tko si Ti!?
Ana Specifična!
I što to znači?
Težinu Svemira!
Uronjenu …u Želje?
U nade i snove!
I još više!
Hm?
Osjećaje!
Išta još?
Bezgraničnu Ljubav!
Nije malo…
Ha! Ha! Ha!
Ozbiljno mislim!
Sada se ja šalim!
Ne vjeruješ mi?
Nisam to rekla!
I ja znam voljeti!
Možda…
Od ljubavi se živi!
Ti to filozofiraš!
Ja sam Filozof!
Znala sam…
I još više?
Može li …!?
Ja sam Svemir!
Znači, onda smo Jedno!
Posljednji Pozdrav!
Svemir Putnik
Madmazel Šatal¸ pojavljuješ se obično, niotkuda
No, znaj! Ja sam te ovih dana, i u snovima vidio
Prekrasni otmjeni tvoj nježni lik nalazio se svuda
I, odmah se mnogima, pa i meni, pjesniku svidio!
Viđena si, kako graciozno ideš, ka obalama Sene
Nasmiješena, ljupka, prekrasna, gracioznog hoda
Pogledi na tebe, žamor svih uzrasta i poneke žene
Širili su, razne glasine o tebi do nebeskog svoda!
Kažu, bila si tamo na Bijaricu i bezbrižno plivala
Zanosnoga osmjeha, smiješeći se naokolo, svima
Rijeka pohvala, zavisti, u tvom pravcu se izlivala
Zahvalno si uzvraćala, poljupce, meni ali i njima!
Mnogi su te sretali za posjete dvorcima na Loari
Pričajući o tebi poznato, stvarajući legende nove
O tome govore slikari, pjesnici i njihovi memoari
Slikajući prkosniji izraz, opijevajući tvoje snove!
Ovjekovječili te premila na Jelisejskim Poljanama
Kako se šetaš proplancima zabrinuta i zamišljena
Mnogi su pomislili da si tužna, a šalila se s nama
No, ti si zaista bila prejadna, nesretna i usamljena!
Slušali su te u dvorcu Skarlet kako umilno pjevaš
Zanosno držanje ležernost, ples, poznato je svima
I danas uživaju dok strasno očima, uokolo sijevaš
Čarobne note tvoje ulaguju se, ljudskim snovima!
Više sam te puta na obroncima gore Dordonje sreo
U ulozi vele Boginje koja je vladala ovim krajem…
Pohitao sam Šatal u zagrljaj, uputio poljubac vreo
Čineći posve mirne krajolike tvojim i mojim rajem!
Svima želim sve najbolje u 2019. godini...
Svemir Putnik
Što je nemoguće čovjek obično poželi da učini
Svojom rukom lako ruši što teškoćom izgradi
Tada izgubljen posve u licemjerstvu na pučini
Klečeći zamoli da mu na umu Bog sve poradi!
Čovjek često u životu bude što uglavnom nije
Katkada, moć, nemoć i neobjašnjiva gola sila
U njemu se ostvaruje sva ljubav i mržnja krije
Ljutita aždaja, koja je još nekada bubica bila!
Kada je nemoguće, nelogičan i egoističan biti
Samo čovjek može učiniti gluposti što ne želi
Svoju pravu narav i sebičnost pred svima kriti
Drugom se koji je u nekoj nesreći silno veseli!
Čovjek jedini razoriti zajedničku ljubav umije
Katkad bezočno lagati druge u interesu svome
Gledati te i jasno dati do znanja da ti se smije
I uporno tvrditi da te poštuje prijatelju tvome!
Čovjek može učiniti što je razumom nemoguće
Žalosno što mnoge mogućnosti olako propusti
Kada zapadne u neprilike, potone u bespuće…
Svoje i drugima izbavljenje dobrim ne dopusti!
Svemir Putnik
Susretneš čovjeka i porazgovaraš o nekoj temi
Osim što si ljepši misliš da si mnogo pametniji
Onda, između vas dvoje istih nastaju problemi
Pobijedi onaj, koji je u podmetanjima spretniji!
Zbog nedostatka dokaza, čovjek skreće s teme
I počinje napadati ličnost onog s kojim govori
Niti na kraj pameti nije mu da riješi probleme
Važni su mu i prevažni samo njegovi odgovori!
Najlakše je nekog, ludim ili suludim proglasiti
I, gore, pridjevom glupim, nemoralnim jadnim
Pa to, okolini, svima, manipulacijom razglasiti
Osjećati se uzvišen, pobjednikom goropadnim!
Onaj koji misli da zna sve taj hoće svima suditi
Ne, sudovi, već nas argumenti do istine dovode
Takvoj osobi društvo, ne može, pamet dosuditi
Jer ga tad u pravilu izolaciji i kaznama odvode!
Svemir Putnik
Zamišljamo li naše sure živote, u stvarima raznim
Isprepletene svakog dana sitnicama, drugim nekim
Ako vidimo da djelić fali, osjećat ćemo se praznim
Zažaliti,što sudbi mozaik, nismo ispunili ponekim!
Na neke smo već i navikli, smatramo ih prirodnim
Ali. postoje i one male stvari koje ne primjećujemo
Ako nam uzmanjkaju, tada smatramo neprirodnim
Osobito uživaju li ih drugi, odmah to zamjećujemo!
Na našu žalost naoko nevažno često mi propuštamo
Ozaren sretan osmjeh iza gustih, tamnih oblaka viri
Sreći svojoj svratiti sebi niti drugima ne dopuštamo
Kad je kasno, očekujemo da nama odnekud proviri!
Ima mnogo nečeg ružnog koje nekad opažamo teško
Okrutnost nas okruženja naučava da ne razlikujemo
Dobrotu i zloću, onda nam je njih, shvatiti preteško
Drugim nesretnicima, u životu sve više nalikujemo!
I kakva izlaz napokon za nas sve sad u društvu ima
Moramo učiti i malene stvari, okolo nas razaznavati
Sretan je onaj koji druge čini veselim, većinu poima
Istinu, zadovoljstva će u svom životu prepoznavati!
Svemir Putnik
Ovih dana dok sam veseo prošetao gradom
Srela me odmornog dobra prijateljica neka
Zašto tako cure iz prikrajka gledaš kradom
Zar ne znaš, zbog toga zloćo kazna te čeka!
Njoj malo začuđeno nespremno odgovaram:
Jesi vjernica, s religijom i socijalom šuruješ
Mogu ti zbog toga da s pravom prigovaram
Nemoj stalo da me lomiš, grdiš i požuruješ!
Podignula je svoje obrve sijevnuše plave oči
Rekla si čudna je usporedba pojma Job i Job
Uvijek primijetiš! Htjela je da do neba skoči
Lagodno živim i ponašam se kao pravi snob?
Ovo s Jobom ili Poslom znam da imaš pravo
Svatko se mora zaposliti zaradit da bi bio živ
Kad čovjek poštenjem privređuje živi zdravo
A religijski Job jadnik je svima ponešto kriv!
Dobrano si zapazila, moja, poštovana damo
No i kod radnika Joba ima povećih problema
Izrabljivani potkradan, posve dobro znamo
A često ni posla za dostojan život niti nema!
Ja kao vjernica, potvrđujem, tvoje teške riječi
No kakve izlaze ti meni i svijetu odsada nudiš
Kojim načinom želiš da se to ukine ili spriječi
Nagodbom? Nasiljem umjesto da samo kudiš?
Svemir Putnik
Danas svijet govori o Zemlji, neki već su skočili na noge
Tristo šezdeset četiri dana moćnima je u džepovima figa
Žučno pišu o propasti Svijeta vrišteći drže govore mnoge
S druge strane pune račune dolarima, baš ih za nju briga!
Skupljaju bogatstva tko će sakupiti više zlata, auta i vila
Natječu se oni da budu još bogatiji i imaju stvari što više
Oružja, zla gomilaju za dominaciju lažljivih svjetskih sila
Dok Floru i Faunu uništavaju nebriga smog i kisele kiše!
Galame lažno se braneći, napadaju, liju krokodilske suze
No s druge strane licemjerno ulijevaju svijetu lažnu nadu
Zemlja nije u opasnosti dok je izrabljivač ponajviše muze
Obmanjujući nas potkupljuju dugo, stalno bezočno kradu!
Licemjeri ulažu u njezino uzaludno očuvanje sitne novce
Kažu, brinemo se mi pažljivo, za nju! Ona je naša Planeta
Prave od nas budalaste! Ismijavaju, i drže svjesno za ovce
Propada nepovratno, no za njih je to na svirali rupa deveta!
Svemir Putnik
Netko mi ovih dana reče: koračaj sa svojim mirom
I pored sve te buke sjeti se koliko mira možeš naći
Slušajući drugačije koji se bore sa svojim nemirom
U toj šutnji istinu svoju i put ćeš s drugima pronaći!
Do kraja strpljenja! Ne odstupaj! Svima dobar budi
Mjeriš li se sa nestrpljivima olako ćeš postati prazan
Uz bučne je loše! Pazi da se tvoj ja u hip ne pobudi
Uvijek će biti boljih ali i tih čiji je put kriv, isprazan!
Raduj se onom što još učiniti misliš i što si postigao
Ustraj u svom radu i službi koliko god skromna bila
Put kojim ideš pun je zloća, rušitelja što si dostigao
Iskustvo nas uči: ideal, laž i zavist često je zlorabila!
I u nevolji, razočaranju, humanist treba ustrajan biti
Prihvati s mirnoćom što ti donosi vrijeme! Nisi slijep
Svoje prevare, hir, napasti i sumnje moraš tad odbiti
Od onoga što ti život poboljšava koji je uistinu lijep!
Svemir Putnik
Pita me Prijateljica ovih dana, kakav život vodiš
Nasmijao sam se i začuđeno ju nekako pogledao
Već dugo svojim mislima u neprilike me dovodiš
Moram priznati zbog njih sam često i progledao!
No, danas mogu jasno reći: Ja sam veoma sretan
Lijepo je u ovo zlo vrijeme kad se netko nasmije
Zadugo na mene prenosi zlovolju tko je nesretan
Bježim od tog te u moju blizinu taj doći ne smije!
Namrštila se i onda poduže na me pogled svrnula
Znaš, imaš pogrešan stav o ljudima koji nisu sretni
Kad bi bio ti kao sada na tebe se ne bi ni osvrnula
Ne bi li trebao prije propitati zašto su neki nesretni!
Nikada nisam tako bio iznenađen njezinim stavom
Nisam egoista jer mi se život vratio na dobre staze
Na tvoje misli o nesretnima neću ići protiv stavom
Znaš sama da smijanje sve i okolinu srećom zaraze!
Da je sreće blizu koliko je samo malo ljudi svjesno
Jer ona je tren koji se ne može nikad trajno zadržati
Krije se u malim stvarima pa ju izgubimo nesvjesno
Život je borba! Treba ju izboriti, poteškoće izdržati!
Zaozbiljno će moja kritičarka; pitanje je: imati li biti
Uvijek se izvlačiš zakučastim, filozofskim govorima
Imam i na njh pravo! Mora se u življenju meni zbiti
Griješi onaj koji ih spriječi bilo kakvima izgovorima!
Svemir Putnik
Stojim tužan uz prozor, poviše na katu
Na ulici podalje neka djevojka prolazi
Zašuštu listovi pod nogama slični zlatu
Bijeli se mraz jesen polako sad odlazi!
Vidim njezino sićušno lice blijede puti
Dok suza u oku na obrazu biser stvara
Osjetih u srcu joj jad, no spokojno šuti
Ona sa nadom, snovima tiho razgovara!
Slušajte, moji snovi i nado, zima dolazi
Na peronu vremena voz zadnji ću čekati
Žuriti moram jer s njim moj život odlazi
Nemam osim vas kog drugoga počekati!
Razum odmah izreče: ne budi sad tužna
Sa ovom zimom ne umire niti tvoja nada
Hrabrost i želja ti je do tebe same nužna
Ljubav kod upornih sve prepreke svlada!
Svemir Putnik
Uvijek me zanimalo jedno pitanje kako sretan biti
Spoznah kao i mnogi, sreću u sitnicama nalazimo
Bez povećih zahtjeva zadovoljstvo će se dogoditi
Ako iskoristimo okolnosti u kojima se snalazimo!
Svi imaju sve, isprepletene s tužnimalijepe stvari
Tajna je života kako će osmjeh naš pobijediti suze
Moramoučiti, mala ljubaznost to treba daostvari
Iskustvo nam kazuje nježnost od sile, grubost uze!
Ne smijemo preozbiljno sebe doživljavati u svemu
Nedaće na ovome svijetu doživljavaju i drugi ljudi
Treba li od svega tužnog praviti dramatsku poemu
Tko poželi svima okolo ugoditi u gorkoj je zabludi!
Na kritike se u svome radu uzbuđivati ne smijemo
Prihvatimo dobronamjerne, ne lažne, koje nameću
Neke standardne na koje treba da se baš nasmijemo
Uvijek zlobni zavidni nam nesposobnost podmeću!
Ako ne prebolimo teške trenutke, moramo propasti
Mržnja nas uprlja, sujeta, negativnost,razara u radu
Izbjegavajmo te koji nam se u nečemu neće dopasti
Uvijek štetu donose namjeravaju i mirnoću ukradu!
I najvažnije što nam svima u življenju sreću donosi
Učinimo sve za osobu koja je, od nas manje sretna
Davanjem, pomaganjem drugima, mudar se ponosi
Samo takva bića nemaju vremena da budu nesretna!
Svemir Putnik
Gradska su sva svjetla kao zvijezde sjala
Posrtao je Jurjevskom jadan, zamišljeno
Kad je djevojka momka u šetnju pozvala
Budeći mu ranjeno srce dosad usamljeno!
Trak sjene, prikrivao je vlažne, tužne oči
Dok je ona svoj pogled pokazala smjerno
Očarano mu srce htjede da do neba skoči
Zavolio ju je na mah, strasno i neizmjerno!
Pohitali su zagrljeni jedno uz drugo skupa
Sanjajući za sebe neke, neke još bolje dane
Ispred njih bijaše jedna tad slobodna klupa
Zasvjetlucaše im očizadovoljne, nasmijane!
I dalje su, ulična svjetalca, žmirkajući sjala
Dok su dvoje zaljubljenih, gugutali skupa
I zvijezda na nebu od te sreće jače je zasjala
Vječna im nek bude svaka na svijetu klupa!
Svemir Putnik
Počinje put kad se čovjek bilo gdje, bilo kad rodi
No i nije nevažno što se na tome putu zbiva tada
Ne ovisi baš od njega kuda, kojim pravcem brodi
Već od raznih okolnosti, pa i sudbina njim vlada!
On je nekad loš, dobar; svim putovima idu ljudi
Nastavljajući svoja djela, nedjela, padaju, ustaju
Važno im je biti nego da imaju, da nisu u zabludi
I čim shvate ne žaleći sebe: samo slabi posustaju!
Neznani put na kojem mu se ne svide neke stvari
Optimizmom vodi, svrhom, smislom i više sreće
Ugrađuje u tu dionicu djelujući trudom ju ostvari
S hrabrošću odlučno iz staroga u novo preokreće!
Završi li svoju zamisao, osmjesi, sreća ga čekaju
Iza oblaka uvijek izranja sunce, čovjek nije slijep
Uviđa sve životvorne opasnosti koje ga dočekaju
Na kraju svog puta zna da je život ipak vrlo lijep!
Eh, eh, moj i tvoj …I njegov, vrli živote…
Gle' kako većina o njemu lijepo zbori
Ako iskoristimo sve njegove razne divote
Vječno kao potočić vremena žubori!
No, onaj koji svoj i drugih posao radi
Često osim što dobro čini znade da i griješi
Loše je, ako na zlu, svoju karijeru gradi...
Gore kad se podlo drugih suparnika riješi!
Povrijeđeni se zbog toga često naljuti
Potakne pobunu protiv nepravde svoje…
Naravno da to na dobro nikako ne sluti
Zbog toga se zloće itekako nužno boje!
Jedini izlaz za sve, može se i mora naći
Da čovjek čovjeku bude dobar brat i drug
Inače se jadan neće u teškoj zamci snaći
Već vrtjeti izgubljen, neprestano u krug!
Svemir Putnik
Vrijeme svime i svakom nezaustavljivo leti
Pa nas lažna nada ponekad poželi da smiri
Kroz otvoren prozor usplahirene duše sleti
Srce tadazavara, zaplašeno, silno uznemiri!
Prošlost svaka znamo nikada vratiti se neće
Ali se zato svejedno ne želimo olako predati
Očekujući s određenim pravom djelić sreće
Ako već ne zadugo za trenutak u njoj ostati!
Sjetimo se onoga što je nekada u životu bilo
Osobito trenutaka dokle smo uživali u sreći
Zaboravimo sve lošije što nam se dogodilo…
U srcu nikad ne pokušavajmo ožiljke poreći!
Pođimo u neki naš,noviji, bolji, budući san
Ja kao i drugi ljudi koji svoju prošlost tražim
Čekaju da će im se povratiti neki prošli dan
Potičem i sebe da na vrijeme izlaz potražim!
Sanjao sam ja u snovima mjesto jedno
Tamo sam znadeš tebe u snovima sreo
Osjetio sam se tada izgubljeno bijedno
Što ti nisam na mah dao poljubac vreo!
Sreo sam te jednom u gradskom parku
Ti si sama ondje kao ja zamišljena bila
Osjetio sam prema tebi simpatiju žarku
Nejasna se veza između nas dvoje zbila!
Treći puta sam te stvarno na ulici vidio
Iznenađeno smo jedno pred drugo stali
Odmah sam nešto u svome srcu uvidio
Da smo jedno mi biće od dvoje postali!
Treća je sreća, znade se navoditi i kaže
Čovjek žarko želi da mu se ona dogodi
Ako ljudski osjećaj odsudno ne zakaže
Ljubav kad-tad svakog k'o malj pogodi!
Svemir Putnik
Čovjek kroz cijeli svoj život, na kraju puta
Osvrće se za sobom što je on ili nije učinio
Pokunjeno za propuštenim, čela uzdignuta
U djelovanju, zla koja je namjerno počinio!
Na prvome, mjestu, to su zanemareni snovi
Prvo pitanje što se njegovome umu postavi
Življenje svakog koje počinje na toj osnovi
Za nadu i željeno, ne smije da ih zapostavi!
Želje, jednoznačne, različite neke mogu biti
Ako ih izabrane misli kroz moralnosti vodi
Rabi li ih za zlo o njega će mu se one razbiti
Jer se zloupotreba svakoja na obračun svodi!
Neostvarene predodžbe što je mogao ostvariti
Ali ih je u životu zanemario i olako propustio
Umjesto svih za sebe je namjeravao postvariti
Na štetu drugoga, mnoga nedjela je dopustio!
Pođe li na početku svog puta krivim smjerom
Sve ono će na kraju, svakome račun podnijeti
Bez obzira s vremenom kada s kojom mjerom
Povijest će tog nepovratno u zaborav odnijeti!
Svemir Putnik
Zbogom ljubavi nezaboravna moja
Idemo dalje! Ovdje ostati više neću
Pratiti će me kroz život, slika tvoja
Smijemo potražiti neku dugu sreću?
Tvrdim, mogu ja podnijeti ove boli
Sve suze koje sam za tobom prolio
Osobito, kada se toliko mnogo voli
Kao što sam ja tebe veoma zavolio!
Spreman sam vječno podnositi tugu
Kada znam koliko si ti voljela mene
Teško ću smoći opet zavoljeti drugu
Hoće li me tako poljubiti usne njene?
I, jedno i drugo, nismo ni imali sreće
Hoće li se, nametnuti kao naše sjene
Ljubav nam izgubljena vratiti se neće
Osim sjećanja… na drage uspomene!
Koji je dan za čovjeka najljepši, zapitah prije nekog vremena
Odgovorili su mi bez promišljanja dugoga to je dan današnji
Bez obzira kakvo je stanje s čovjekom koja su tada vremena
Uvijek nam je mio baš ovaj u kojem živimo život naš sadašnji!
Koji je to najljepši osjećaj, zapitao sam ih pun znatiželje dalje
Unutarnji mir što svakomu ljudskom biću zadovoljstvo pruža
Tako će oholost, bahatost i nadmenost, držati od nas podalje
Blagost i mir, lijepa riječ, zasigurno svakog čovjeka razoruža!
Koja je to zabava za nas sve kad treba da u nečemu uživamo
Ima li nečeg boljeg od rada? Svaki čovjek mora da nešto radi
Kad već činimo proizvode za druge najbolje da se nauživamo
Stvari s kojima su sretni koji ih imaju život i civilizaciju gradi!
Kažu, najveća je tajna smrt! No, najveća tajna život mora biti
Koliko god li se mi pitali, što se događa kad nas više ne bude
Najveća tajna je životni put! Ne znamo što će se s nama zbiti
Tijekom života, u nama se silne promjene događaju i probude!
Ako sam o važnim, temama života, filozofirao i o njima mislio
Vratit ću se na početak! Uistinu, najljepša je ljubav za čovjeka
Koliko god netko o ljubavi dobro govorio ili najlošije pomislio
Ljubav je ostala ako je prava, najvažnije pitanje od pračovjeka!
Raspitao sam se nekako tužan ovih dana
O nekom tamo daleko mjestašcu malom
U dolini koja je vječno slavom obasjana
Putem razmislio, o tuđem moralu palom!
Rekoše sumnjičavo gdje se mjesto nalazi
Uputio sam se tamo brže, korak mi čvrsti
Nekako mi zebe oko srca tko tu još zalazi
Vidjeh u blizini ženu, koza neka grm brsti!
Je li, kuća Nikole Tesle, ozbiljno zapitam
Tu je negdje, želim da do nje brže dođem
Ne bih ovom pustoši htio okolo da skitam
A opet sram me je da bez posjete prođem!
Ona se nasmije i obješenjački mi tad reče
Znaš, sinko eno je tamo no moraš požuriti
U ovom seocetu i u drugima brzo će večer
Moraš svoje dugačke noge dobro ispružiti!
U Teslinim selima nigdje struje više nema
A on je kažu, struju baš tu negdje izmislio
Kao maleni dječak no to je baš druga tema
Zacrvenih se pred njom i poduže zamislio!
Znaš, ovdje je, više ljudi netragom nestalo
Domovi u tim selima, ostali, prazni i pusti
Vremenom se o tom pričati pisati prestalo
Brzo će i posljednji žitelj kuću da napusti!
I dom Nikole Tesle prekrit će zelena trava
Al' tko za to mari? Ja ću biti mrtva davno,
Sve je u našem životu dio nekog zaborava!
Djelo će mu biti vječno u galaksiji slavno!
O njemu, govore mnogi, do neba svi slave
Nije bilo većeg učenjaka na svijetu ovome
Imao je rješenja bolja od svake umne glave
Izume poklanjao, ponudio svijetu novome!
Bez obzira, kakvu li mu počast i slavu dali
Svu patnju, poniženja svijet zaboravit neće
U oskudici zavidnici su ga bezočno pokrali
Svijet se prkosno Teslinom umom pokreće!
U tvoje bi srce
Cijeli Svemir stao!
U njega bih draga
Svu ljubav dodao!
U Tvoje bih srce
Još Ljubavi slao!
Kao Egoista,
Nikome ni zrnca
Za Svijet ne bih dao!
Reče mi neki dan, jedna dama, kako biti sretan
Kaže mi ozbiljno da pet uvjeta moram ispuniti
Upitah obješenjački: Zar misliš da sam spretan
Znam kakva si! Teže je tvoje hirove ne ispuniti!
Tvrdiš nije lako? Eh vi pjesnici baš ste jadi neki
Zašto bi druženje s dragim ljudima preteško bilo
Kroz malosuradnje s drugima, i osmjeh poneki
Dio si zajednice! Zar bi se tu znoja na litre zbilo?
Osim manualnog rada i zabava mnogo pomaže
Sve negativnosti brzo tada iz našega tijela izlaze
Mozak se odmara razvijajući se bolesti odmaže
Mogu ti reći da mnoge vještine iz toga proizlaze!
Želiš libiti uvijek spreman moraš znatiželjan biti
Ljepota je u opažanju okolnih. zanimljivih stvari
Zamisli samo što će se onda tek s čovjekom zbiti
Kad prirodu čuva, svojim strastima zagospodari!
Nije li svako u životu sretniji kad nauči ponešto
Učiti je aktivnost koja će te dnevno uveseljavati
Zadovoljan si pred nekimačime li seslužiš vješto
Posve ćešu svojoj okolini,umno razveseljavati!
Peta aktivnost, davanje sebe, najdraža je osobno
Meni i svakom humanom stvoru na svijetu ovom
Pomoćiu nevolji, ljudsko biće je za to sposobno
Krenuti ka drugome, posegnuti za nadom novom!
Čujemo o čovjeku svakojake priče,često
Još više u kojima, nezamjenjiv nije nitko
Pojam je zli, otrcani i iskorišten prečesto
Mišljenje nije primjereno; većinom plitko!
Koliko ljudsko biće u takvoj misli vrijedi
Ako se može olakosvatko baš zamijeniti
Neka se takav bezosjećajni lik ne uvrijedi
Ono nije točak koji ćeš, brzo promijeniti!
Pa i onog kojega malo kao ličnost, cijeni
Nezamjenjiv je on, za sve one što ga vole
Humanista se priklanja, takvoj toj ocjeni
Zbog toga ga stava ljudi iskreno i zavole!
Misao o zamjenjivosti, dobro, svima ruši
I nitko ne smije niti trenutak uzeti iz vida
Umiranjem, svakog od nas, svijet se sruši
Dio cijelog nestaje, od srca se tad, otkida!
Kaže mi jedna dama, znaš prijatelju ne volim igle
Zašto ti to kažem tako osorno, čangrizavo, žučno
Ima koristi od njih ali sa zlom su od negdje stigle
Ne volim krojenje! Čini li ti se to, grešno, mučno?
Čovjek nešto, gubi, podere, nekoji predmet iznosi
Zato ne volim ni zakrpu! Tada kao poklopac dođe
Kao cjelina krpanje lijepo u pravilu teško podnosi
Ožiljak na srcu neće se pokrpati kad ljubav prođe!
Ne cijenim ni koji svojim osjećajima zakrpe traže
Volim, cjelinu! Zato ne volim kad postanu zakrpe
Počine zloće drugima a od istih tih krpanje potraže
Zahtijevat će da svoje naopake odnose opet iskrpe!
Volim cjelinu! Valjda zato što nikad nisam krpala
Nikom ništa šivala niti krojila! Staro uvijek bacim
Što bih ja tu nekom nešto nametala, staro zakrpala
S uništenim nema koristi, pa ga naprosto odbacim!
Eh, ta istina je djelomična! U uvjerenjima tim imaš
Neka od proturječja koja u svim odnosima postoje
Oni žive, počinjene greške, za njih se ne zauzimaš
Kako će ti na tvojemu pogrešnom stavu da opstoje!
Svi što tvrde: ako ne oprostimo sebi ne pomažemo
Zaista su na pravom putu! Življenje nam smisla ima
I kad namjerno pogriješe nećemo da im odmažemo
Jer ti koji su u krivu i njih ljudskost treba da poima!
Kad čovjek pođe naprijed on okolo pažljivo gleda
Zapažanja ima, i donosi o svemu sudove nekakve
Nešto mu je originalno, no ponešto kopija blijeda
Spozna o lijepom tek kada vidi, ružnoće svakakve!
Ružno se na prvi mah, ne pojavljuje kako se učini
Radi ono u svoju korist i tek kada mu se zlom vrati
Izgubljeno pliva bez daha kao utopljenik na pučini
Moljaka, proklinje, spoznaje, puzeći k dobru svrati!
U svakom dobru u sebi razlikujemo i dobro korisno
Dobro u sebi, od drugog bića nikada ne zavisi tada
Nema vanjsku svrhu, kao cilj interesa je beskorisno
Ono ima vrijednosti da vrlinom, kao idealom vlada!
Dobro je ljudska osobina koja biti čovjeka odgovara
Teži, približiti pojedinačno, dobru najvišem, boljem
Dužnosti svakoga čovjeka da se sa drugim dogovara
Mjereći stupnjevito nada se od dobrog, ponajboljem!
Kažu da je sloboda izbora preuzimanje vlastite moći
To je zaista veoma zanimljiva tvrdnja koja interesira
Čovjeka kada sa svih strana misao razmatra, pomoći
Će odlukom da djelom druge nagovori, zainteresira!
Suviše odgovornosti ne pridonosi ničijem poštovanju
Uskraćuje pouke! Nije dobro za nikoga mučenik biti
Čak i loše izabrano doprinosi nekom samopoštovanju
Zbog tog će se koji poimaju izbor s gubitnicima zbiti!
Pukom slobodnom voljom može nagonima dopustiti
Da usmjeravaju njegov život, no ako se tome odupre
Neće pred trenutnim svojim zadovoljenjem popustiti
Svako odbacivanje egoizma drugo življenje podupre!
Stoji mu na raspolaganju put po kojemu će postupiti
Treba promisliti koji je plemenitiji, najlakši, i najgori
Odbija li plemenitost potrebno je od lošijeg odstupiti
Srednje je izlaz za njega jer se i za lakše teško izbori!
Mudro li se usmjeri prema cilju više ishoda pronalazi
Tko god svoj izbor odabere do nekoga rezultata vodi
Moguće je poći ispočetka, iz njega bolje izlaze nalazi
Čemu težimo: voljeti! Ljubav nas u cijeli život uvodi!
Ne smijemo baš navodnoj Sudbini naš izbor dopustiti
Jer sreća je tu samo tren koja dok trepneš okom odleti
Nije stvar da se pričeka već mudrosti, djelu, popustiti
Da čovjek novim, hrabrim izborom u bolji život poleti!
Danas svijet govori o Zemlji, neki već su skočili na noge
Tristo šezdeset četiri dana moćnima je u džepovima figa
Žučno pišu o propasti Svijeta vrišteći drže govore mnoge
S druge strane, pune račune dolarima, baš ih za nju briga!
Skupljaju bogatstva, tko će sakupiti više zlata, auta i vila
Natječu se oni da budu još bogatiji i imaju stvari što više
Oružja, zla gomilaju za dominaciju lažljivih svjetskih sila
Dok Floru i Faunu, uništavaju nebriga, smog i kisele kiše!
Galame lažno se braneći, napadaju, liju krokodilske suze
No, s druge strane licemjerno ulijevaju svijetu lažnu nadu
Zemlja nije u opasnosti dok je izrabljivač ponajviše muze
Obmanjujući nas, potkupljuju dugo, stalno bezočno kradu!
Licemjeri ulažu u njezino uzaludno očuvanje sitne novce
Kažu, brinemo se mi pažljivo, za nju! Ona je naša Planeta
Prave od nas budalaste! Ismijavaju, i drže svjesno za ovce
Propada nepovratno, no za njih je to na svirali rupa deveta!
Pita me Prijateljica ovih dana, kakav život vodiš
Nasmijao sam se i začuđeno ju nekako pogledao
Već dugo svojim mislima u neprilike me dovodiš
Moram priznati, zbog njih sam često i progledao!
No, danas mogu jasno reći: Ja sam veoma sretan
Lijepo je u ovo zlo vrijeme kad se netko nasmije
Zadugo na mene prenosi zlovolju tko je nesretan
Bježim od tog te u moju blizinu taj doći ne smije!
Namrštila se i onda poduže na me pogled svrnula
Znaš, imaš pogrešan stav o ljudima koji nisu sretni
Kad bi bio ti kao sada na tebe se ne bi ni osvrnula
Ne bi li trebao prije propitati zašto su neki nesretni!
Nikada nisam tako bio iznenađen njezinim stavom
Nisam egoista jer mi se život vratio na dobre staze
Na tvoje misli o nesretnima neću ići protiv stavom
Znaš sama da smijanje sve i okolinu srećom zaraze!
Da je sreće blizu koliko je samo malo ljudi svjesno
Jer ona je tren koji se ne može nikad trajno zadržati
Krije se u malim stvarima pa ju izgubimo nesvjesno
Život je borba! Treba ju izboriti, poteškoće izdržati!
Zaozbiljno će moja kritičarka; pitanje je: imati li biti
Uvijek se izvlačiš zakučastim, filozofskim govorima
Imam i na nju pravo! Mora se u življenju, meni zbiti
Griješi onaj koji ju spriječi bilo kakvima izgovorima!
Rade li interesno o ljudskosti, toj vječnoj temi
Čim otkriješ da braniš većinu; na istoj si strani
U sukobu si sa sobom, naiđu moralni problemi
Pod hitno, nešto učini da ti ličnost ne zastrani!
Bježi od onih koji tvoje snove, omalovažiti žele
Samo veliki ljudi hoće ti pomoći u tome zaista
Sitne duše, klipove podmetati pod noge požele
Nesebični tvrde da i ti možeš biti i bolji, odista!
Misle, bolje je nemati priznanje, ali ga zaslužiti
Na onomu je mrlja koji ga je nezasluženo dobio
Ljigav licemjer svim će se smicalicama poslužiti
Dok je skromni, zauvijek istinsku slavu zadobio!
Stvoriti čovjeka bila je velebna i mudra zamisao
No, da se u tomu nije previše, nepotrebno žurilo
Ljudi bi bili bolji ne bi prečesto ispravljali misao
Srljanje u neumitnu propast ne bi to biće požurilo!
Svima želim sretan Božoć i Novu 2016. godinu!
Neka vam se sve Želje, Nade i Snovi Ostvare!
Pozdrav!
Sreo sam jednu damu koja mi reče da od sveg posustaje
Iznenađeno sam podigao obrve. Kako to misliš odustati
Samo malodušni kukavica od svoje borbe sada odustaje
Ne smiješ ti skoro nikada od inih komplikacija posustati!
Malaksala mi je izrekla pa me prestravljenog to pogodilo
Znao sam ju kao čvrstu osobu koja nikada ne bi posustala
Obzirom na teškoće njezina puta i što joj se tada dogodilo
Potrebna je velika snaga upornima da bi od ičeg odustala!
Odustajanjem gubiš najbolje od sebe netko li te povrijedi
Moraš naučiti nastaviti! Kada zaista nešto voliš sebe daješ
Uspjeh je tu uz tebe kad znaš da napustiš; to zlata vrijedi
Najveći ti je dar življenju što ponešto i humanosti dodaješ!
Nemoj odustati od onoga bez čega ne možeš dan provesti
Razmišljajući o tome kako je život dragocjen da ga trošiš
Jer je život kratak! Stranputicom će te odgađanje odvesti
Manje boli griješiš li nego kad na propust vrijeme potrošiš!
Nema među nama dugoga razgovora, o taštini; čemu ona znači
Jer većinom kažu da tašti ljudi nisu vrijedni naročitog spomena
Osim kad im se podnese račun poneki u obliku poruge doznači
Izražava li istinitost, suočavanja slike o sebi služi kao opomena!
Sujeta je osjetljivost na vlastitu veličinu u nečemu određenome
Dolazi do izražaja kad je mišljeno ispod vrijednosti ostvarenoga
Koji tašt nije radi kako ugled steći a ne učiniti zlo podređenome
Samo tako on može iznijeti na vidjelo ponešto od postvarenoga!
Ako ne mogu shvatiti da nisu ono što bi htjeli biti pogrešku čine
Jer ljudi koji ih okružuju ne prihvaćaju ih takve i kakvi oni uvide
Da jesu! Zato kao napadaje na vlastitu veličinu, pogrešku počine
Reagirajući burno pa se te lažne nepogrešivosti još tad više vide!
Taština i njezin društveno prihvaćeni proizvod, obuhvaća ponos
Ili zaljubljenost u svoj vlastiti lik koji je zadivljen samim sobom
Ovaj čin se u ljudi koji prihvaćaju stvarnost tvori u zdrav odnos
I ne uvažavaju tašte ako ne žele častan odnos s drugom osobom!
Narcizam kažu, ostaje uočljiv okom kasnijega života i odražava
Nezrelost te manu kao na primjer da ponos taštinu, lažno skriva
Ili čak pokušava pretvoriti u suprotnost i kao vrlina se podržava
Pa zato taština drugih nama toliko smeta jer našu vješto prikriva!
Kolika se samo o tim pojmovima, pitanja množe
Kažu, dobro je najveća moralna vrijednost, tada
Kad se, s drugim ljudima kroz dijalog reći može
Da ljubav bit čovjeka, dostojanstvo njime vlada!
Osim dobra u sebi, vidimo s njim dobro korisno
Ono time nema koristi i ne ovisi od drugog bića
Već ideal, vrlinu! Svakoje dobro nije beskorisno
Kad se rabi za život bolji, razna njegova pokrića!
Kažu da i nema nikoga koji nije od roditelja čuo
Točnu misao; jednog dana ćeš mi za to zahvaliti
Ako je savjete usvojio, naučio, dobrim se pročuo
Onda je ono: za tvoje dobro, vrijedno i pohvaliti!
Dobivamo, dajemo! Svaka akcija reakciju zaziva
Ukoliko učiniš loše, nekome, nemoj se iznenaditi
Jer u svakom zlu ima neko dobro koje nas izaziva
Ne plaši se rizika; poraz će ti, dobro, nadoknaditi!
Ljudski život je tu, za tvoje, naše i njihovo dobro
Sve cijenimo prema posljedicama za društvo bolje
I zauvijek svaki od nas koliko god lovorika pobro'
Ići će po znanome: to je dobro, bolje i ponajbolje!
Postavljaju mi pitanja o životu, njegovom problemu
Naročito o čovjeku velikom i koji taj naziv zaslužuje
Ta prihvaćam taj nagovor da načnem tu tešku temu
Vremena me i zao samozvani gazda svijeta okružuje!
Na početku ljudskoga roda rekli su da je vojskovođa
Veliki čovjek koji je i tuđu zemlju u bitkama osvojio
Jeli li to slavno otimaš li tuđe? Jesi li time veliki vođa
Što si pobio vojnikovu djecu, njihove žene prisvojio!
Lukavo izrabljuješ ljude i tjeraš ih da bude po tvome
Pa taj zločinački čin bezobrazno demokracijom zoveš
Ne možeš ubiti nekog ako želi slobodu, biti na svome
Osobito kada se lukavošću na ostatak svijeta pozoveš!
Zbog toga veliki čovjek kada ti slični priznanja odaju
Za svoja zlodjela umjesto da te u zatvor strpaju, osude
Izrugujući se poštenim ljudima nagrade unaprijed daju
Kao velikanu grade spomenike lažni ti pridjev dosude!
Veliki si ti Čovjek ako se za mir i prava svih ljudi boriš
Nitko nije toliko dobar da bi drugomu i gospodarom bio
Odlika velikih je plemenitost; za nju moraš da se izboriš
Velikan još nikada nije svoju snagu niti motive zlorabio!
Često me pitaju koga u življenju za mišljenje zoveš
Te kako se taj po imenu zove! Znam se tada nasmijati
Nitko ne zna sve! Moraš na nekoga da se ti pozoveš
Inače će „sveznalicu“ i priprost čovjek često ismijati!
U školi iskustva, najneugodnijoj, bolje i mudrosti učiš
Pa moraš imati sposobnost zaprimiti savjet kada trebaš
Manje govori, više slušaj i gledaj, lakše ćeš da naučiš
Svaku mudrost; previše govora nije mudromu potreba!
Ona se stiče razmišljanjem što je najplemenitije djelo
Mudrost je most između ciljeva i njihova ostvarenja
Zato i kažemo: čovjeka čini djelo a ne njegovo odijelo
Škola patnje izazov je za najveća njegova ostvarenja!
Pametniji savjetuju: nemoj ići tamo gdje krivi put vodi
Činiti ćeš pogreške kao i mnogi prije tebe toliko puta
Ostavljaj vlastitu stazu jer se naše življenje na to svodi
Pođi gdje te mudrost usmjerava, gordo čela uzdignuta!
Da li nam mogu nekih osoba, savjeti pomoći
Nemamo baš tu mnogo prostora, ljudi će reći
Čovjek je nepoznanica kad nam može odmoći
Znamo li dubinu, širinu nečiju kako to poreći?
Druga osoba svu drugih prošlost može slušati
Čuti priču o budućem, sadašnji tren pogledati
Hoće li ju netko s problemima htjeti poslušati
Do osvjetljenja puta odluke kakva će izgledati!
I tu se glavni čovjekov problem u tome nalazi
Budućnost se uklapa u sadašnjost, treba znati
Ta spoznaja otvara vrata kroz koja on prolazi
Svjesno ukazuje izlaz što će većina prepoznati!
Kako može doći do promjene osobne, skupne
Neminovnost je zato što je sve živo u kretanju
Kontrolu nad njima da budu jasnije, postupne
Opasnost je u tome lošem mogućem skretanju!
Onaj koji nam savjetuje uvjete za nas postavlja
Odlučuje, gdje moramo vrijeme prostor uložiti
No jedno taj savjetnik bitno pitanje zapostavlja
Želimo li našu čast poreći životne pute usložiti!
....
Izrekli su mi nekih dana o poštenju mišljenje neko
Tvrdi se kako je čovjek pošten uvijek poželjno biti
Je li zaista tako? Ima li suprotno mišljenje poneko
Sve se može s poštenima osobama u življenju zbiti!
Kao, to nije nešto posebno za kojime će se okrenuti
I čovjeka poštenoga dva puta s interesom pogledati
No, nailaskom na nepoštenoga on će se preokrenuti
Biti žučnoga izraza, tad veoma namršteno izgledati!
Pošteni će biti uz sve, moralan, značajno odgovoran
On se neće lako, iako ima čeg bojati, hrabar je uvijek
Čovjek koji ne donosi čvrstu odluku je neodgovoran
Časni će životom ići teško, zacijelo tegobno zauvijek!
Postoje pitanja: što je pošteno, može li se odlučivati
Za nekim zelenim stolom, kojega to čovjeka svi štuju
Pošteno je i kad svi ljudi većinski mogu suodlučivati
Obično čestitog čovjeka čak, oni koji to nisu poštuju!
Kuda ideš pita me ovih dana moja prijateljica draga
Poduže razmišljam! Moram ići u određenom smjeru
Znaš, put tvoj ne smije ostaviti nepopravljivog traga
Kao u svemu što si dosada radio moraš imati mjeru!
U istinu! Jedna od najvažnijih ljudskih tema je mjera
U tome znaju mogu pronaći odgovore na sva pitanja
Mrštiš se na moju hvalisavu tvrdnju, nije to namjera
U tražnji sam za jasnim izlazom! Želim tuđa uplitanja!
Za čovjeka se kaže: mjerilo je svega što on jeste i radi
No pitam se stalno koji je to čovjek mjerilo svih stvari
Zar onaj koji čini dobro ili zlikovac što zloće sve uradi
Znamo da mnogi moćnik silom svoje namjere ostvari!
I ja i ti u svome hodu kroz život na prepreke nailazimo
Da bi odabrali smjer, smijemo li sami iskusiti svoj put
Koliko god se mi u čemu o življenju našemu razilazimo
Imamo li pravo ne kupiti iskustvo već pogriješiti dvaput!
...
Ako u svom životu, uspjeti želiš
Koji, uspjeli u nečemu nisu, voli
Mogu te poučiti kad god poželiš
Zato im, u svoju blizinu dozvoli!
Zavoli mlade zbog vjere, zanosa
U tvoj život polet će tada unijeti
Više će napredovati zbog ponosa
I tebe će njihove radosti ponijeti!
Starije, njihovu mudrost poneseš
Nauče te iskustvu u svakom radu
Koju u svoj život uspješno uneseš
Priznat će ti i dati, dobru nagradu!
Zavoli i one bogate jer nisu sretni
Obzirom što se imanjem razmeću
Zbog svoje, lakomosti su nesretni
Voleći ih i ti se razmećeš pameću!
...
Svaki čovjek, u svome životu, pa i ja, različite uloge ima
Da bi opstali, bavimo se svačim; pred sobom sve krčimo
Na tomu putovanju, netko nas razumije, netko ne poima
Često ga različitim nametanjima nasiljem tada prokrčimo!
Među ljudima, odnosi su uzajamni na područjima raznim
Oblicima socijalne vezanosti, rezultati mogu biti uspješni
Priznam li uspjeh nekom ne hrleći za obećanjima praznim
U suprotnome, življenje moje, dometi postaju neuspješni!
Svi, na isti način izražavaju, emocije izrazima lica tumače
Ono što žele sebi, drugima; glas, naglašavanje nekih riječi
Dodir očima je vrlo moćan, pomaže da odmah protumače
Osjećaje kojima zainteresirane prima ili nepoželjne priječi!
Kad smo mi stariji iskustveno kupujemo i prodajemo neke
Stvari koje su zamršenije samo ako nisu izvorno određene
Naše partnerstvo nije dućan u kojemu ne gledamo poneke
Zajedničkim životom, društvenom zahtjevu su podređene!
Cijenimo li naš život, u kupovanju i prodaji moramo ostati
Tu je potrebna suglasnost na kojoj treba, mukotrpno raditi
Ako to nije cilj, oboje će sebe zavarati i smislenim zaostati
Sredstvo osobnoga razvoja je sreća koju moramo odraditi!
...
