Nekad u mjestu nekom u vremenu jednom
Biće je mnilo kako može čovjekom postati
Razmišljalo dugo o svom životu bijednom
Donijelo odluku, u siromaštvu, neće ostati!
Iz livade, šumarka u svoju kuću se preselio
Koju je nakon truda mnogo muka sagradio
I u svome traženju u mnoga mjesta odselio
Svojim bližnjim, obitelji bolji život izgradio!
Imao je i ima grešaka koje obično ponavlja
Ali kako se kaže tko radi taj i poviše griješi
Dobro je što razrušeno upornošću obnavlja
U svojem nečinjenju kad hotimice pogriješi!
Napokon, kako li može čovjek ostvariti san
Jer ono što je on u svojem življenju počinio
Na umu mu mora biti jasno svaki tren i dan
Kad drugom pomogne dobro je sebi učinio!
Čovjekov život je, kompliciran, i podijeljen
A on se ustvari od više jasnih cjelina sastoji
Ne može biti baš surom realnošću odijeljen
Iako to netko upornošću subjektivno nastoji!
Dioba življenja na prošlo, sadašnje i buduće
Podjela je, proizvod, razvoja, ljudskog uma
No, nije mogao znati što će se zbiti ubuduće
Kad bude gubio, prevarom dio svog razuma!
Na prošlo se može samo u ovdašnjem sjećati
Događaj, kako se dogodio u sadašnjem tijeku
Moramo ga spoznavati na svoj način osjećati
Drukčije nećemo ni znati u kojem smo vijeku!
Buduće je trenutak sadašnji što će se dogoditi
Te ga moramo kao svoju prepreku nadvladati
Osnovnom pretpostavkom, činjenicu pogoditi
Koristeći razum, prvo moramo sebe savladati!
Tražila je stavove, u pogledu svom
I prepoznavala negdje sjenu u sebi
Vidjela je zlomisli koje trče za njom
Ukrašavala ih oprostom nikad ne bi!
Umnost, razlozi, pronalaze svoj put
Kroz sure pukotine osjećaja njenih
Koje ne grde, već primaju pod skut
Drhtavih očiju brižnih i zacakljenih!
Ženu koja stalno obraniti pokušava
Da sa svih teret nepodopština svuče
Da se život njezinoj djeci ne urušava
Probleme, uporno, drugima odvuče!
Bježati od sjene nekog smisla nema
Borba protiv zloga, žrtvu mora dati
Besmrtna je, i za nju, vječita poema
Ljudskost uvijek sreća u životu prati!
Sretan Dan Žena 8. Mart!
Ako u životu, ti stalno, čvrst biti želiš
Moraš biti, granit, koji se, teško lomi
Zadugo ne možeš ostati to što poželiš
I on se, često, pod nečim jačim slomi!
Ako želiš biti nekakvi osjetljivi cvijet
Kažu, da trebaš, mimoza u reveru biti
Pazit će te, uzgajati tad većinski svijet
Uveneš li, bezosjećajno će te odbaciti!
Ako želiš, nešto, nekada neobično biti
I, pored toga što si, izabrao zanimljivo
Brzo ćeš onim koji hoće novo dosaditi
Ponašat će se prema tebi, snishodljivo!
Ako od svega želiš ponajbolje biti nešto
Čovječje budi, postani sva ljubav nama
Poklonit ćeš sebe, uvijek davati ponešto
Znaj, neće te i u vječnosti prekriti tama!
Tragao sam ja za ljepotom, već jako dugo
Rekoh: Ništa me od boljeg, odvratiti neće
Samo golem motiv, i želja, išta više drugo
Čovjeka, u potrazi, za smislenim pokreće!
U mnogim, knjižnicama, žudno sam čitao
Što umnici o njoj misle i gdje da ju tražim
Napokon sam tu, najljepšu misao pročitao
Ljepota je dobrota, nju trema da potražim!
U svom nemiru išao sam sve od toga dalje
Drugi kažu da se ljepota u karakteru nalazi
Poneki: iz očiju ljudsko, svoju ljepotu šalje
Ružnoća ima tu prednost što ljepota zalazi!
Naposljetku, svratih do svog kućnog praga
S iznenađenjem zapazih ljude, stvari, sjene
Sjetih se uspomena što su mi ostavile traga
Ljepota je gdje sad živim, svuda oko mene!
Kažu nam da ne prihvaćamo kakvi jesu ljudi
Niti smijemo mi biti tolerantni prema njima
Svi će, neistomišljenici reći: vi ste, u zabludi
Gdje će oni, ako se za njih nitko ne zauzima!
Tolerancija je vrlina, i više ljudi uzalud misle
Jer su proturječja koja većinom zbrku stvara
Obzirom koliko loše o nama ponekad smisle
Mora li ih netko pred zakonima da zagovara?
Tolerancija je nešto, što nam se baš ne sviđa
U bilo koji tren, u mržnju se pretvoriti može
Kazuje svu odvojenost što lako svatko uviđa
Dopuštamo li tim da se ograničenosti množe?
Tolerancija je, kažu, privremeno neko stanje
To ju sukob, nečega, svega, koji stalno tinja
Čini prosudbu, razdvajanje, dajući na znanje
Da će se, kad-tad, rasplamsati utiha buktinja!
Trebamo li prihvatiti te druge kakvi oni jesu
Kažu nam: ne prihvaćajmo, ljude, bilo kakve
Osuđenici smo, izolacijom i ponekom bijesu
Kad silno zavolimo moramo ih prigrliti takve!
Kažu, mudar je čovjek kad okolinu dobro poznaje
Skoro on sve na svijetu učiniti, sebi i drugima može
Osobiti ima dara i umješnosti ako istinitost spoznaje
Zbog njega se ljudske vrijednosti u društvu množe!
Prosvijetljen je, jak, onaj koji samoga sebe poznaje
Jer može pomoći humano kad je to svima potrebno
No najbolje je za njega i sve neprijatnosti spoznaje
Ali, snagu i pamet ne smije razbacivati nepotrebno!
Znamo kako je onaj jak koji može uvijek pobijediti
Upotrebljava druge kao sredstvo da je vrlo, moćan
Ali ako slične, kao pojedinca i masu može obijediti
Manipulant je! Kada pobijedi sebe on je svemoćan!
Čujemo o čovjeku svakojake priče, često
Još više u kojima, nezamjenjiv nije nitko
Pojam je zli, otrcani i iskorišten prečesto
Mišljenje nije primjereno; većinom plitko!
Koliko ljudsko biće u takvoj misli vrijedi
Ako se može olako svatko baš zamijeniti
Neka se takav bezosjećajni lik ne uvrijedi
Ono nije kotač koji ćeš, brzo promijeniti!
Pa i onog kojega malo kao ličnost, cijeni
Nezamjenjiv je on, za sve one što ga vole
Humanista se priklanja, takvoj toj ocjeni
Zbog toga ga stava ljudi iskreno i zavole!
Misao o zamjenjivosti, dobro, svima ruši
I nitko ne smije niti trenutak uzeti iz vida
Umiranjem, svakog od nas, svijet se sruši
Dio cijelog nestaje, od srca se tad otkida!
Ljudski osmijeh uradi čuda a ništa ne stoji
Obogaćuje svakog koji ga prima i koji daje
Pošto se s dobronamjernom osobom spoji
U sjećanju našemu, životima, vječno ostaje!
Ne osiromaši davatelja, ni u jednome trenu
I nitko ga se ne bi mogao samo tako odreći
Golemi čin je, ako uputi tomu riječ iskrenu
Pokloni li osmijeh neće svoju osobu poreći!
U porodici, svakomu članu, podršku pruža
Na poslu našem jedan je od najboljih stvari
Bolnoga ozdravi, neprijatelja lako razoruža
Obeshrabrenom daje nadu da sreću ostvari!
Iako ima vrijednost samo kad ćeš ga podati
Podariš li osmijeh čovjeku koji se ne smiješi
Razgaliti ćeš mu dušu, u srce će tebe, dodati
Navedeš li da pored svega i on se nasmiješi!
Svima želim Sretnu Novu Godinu2013...
Pozdrav!
O ljubomori raznih mišljenja od postanka svijeta ima
Neka su obična; ne smijemo se nasmijati njima olako
Dok su druga dublja tako da ih pametan samo poima
Svaka valja razmotriti jer su poučna i shvatljiva lako!
Kažu, kako nije ljubomorno biće onaj koji nekog voli
Već koji želi, voljen biti, hoće da se sve oko njega vrti
Nije ljubav slijepa, ljubomoran ružnom k sebi dozvoli
U tom silnome htijenju svoj interes mu tada um zavrti!
Pretpostavlja, ljubomoran čovjek u ljubavi posjed želi
Ne dozvoljava ni za tren da tu osobu netko drugi gleda
Vidi samo kao svoju; gdje je tu ljubav kad tako poželi
Ljudi u većini tvrde, ljubomoran, moralni idiot izgleda!
Nije ljubav slijepa već je to opaka, zla ljubomora naša
Svakako nije niti jedini izlaz ako nas netko ne voli više
Potvrđuje kad se prema voljenom, posjednički ponaša
Bojeći se neće ga zadržati; u stvari on sebe ljubi suviše!
Oduvijek sam odgovarao na teško pitanje
Što je čovjek i kavu svrhu on u životu ima
Da ne zapadnem u stupicu, glupo skitanje
On je bit: kad se za ljubav, dobro zauzima!
Čovjek je putnik u vremenu i prostoru sad
U svom radu tokom života stalno se kreće
Strpljivo, nestrpljivo, pogura ga sreća, jad
Uglavnom se nezajažljivo za novim okreće!
On svoj put prijeći sa zadovoljstvom može
Uspješno li, zaobilaziti, teške prepreke zna
Pomaže druge, neprijatelji mu se ne množe
Sve postići ako na vrijeme mjeru prepozna!
I ono, što je, za svakoga čovjeka najvažnije
Nikakva ga zapreka tada ne može spriječiti
Udruži li se protiv svake nepravde snažnije
Odagnavši vrijeme koje će mu, put priječiti!
Govorimo li nešto loše dobro ostavljamo po strani
Osobito, prije nego što smo po dva puta, razmislili
Čovjek, uvijek u tom smislu tada, pomalo zastrani
Hoćemo li nekoga povrijediti nismo baš promislili!
Kad nam se, nešto novo u životu iznenadna dogodi
A mi ga ne razmišljajući o posljedicama prešutimo
Naš unutrašnji sklad sasvim nezaustavljivo pogodi
Još zadugo vremena se kajemo i o tome ne šutimo!
Kad kažemo ponešto loše a ne mislimo sasvim tako
Jer smo, rekli, u afektu ono što ne osjećamo u trenu
Popravili bi takvu štetu no nije nekom priznati lako
Još je teže zadržati svoju dušu u tom času otvorenu!
Riječi iznevjere, govorimo li, ono, što drugi čuti želi
Ali, ne sve što zaista pomislimo tog odsudnog trena
Kad hoćemo napisati, zatražiti oprost iako ne poželi
Onoga kojem smo bol nanijeli, liječit će riječ iskrena!
Kako čovjek iz prosječnosti svoje i ostalih izaći
Začuditi ćemo se na ovako jednostavno pitanje
Ako li mi bolje razmislimo odgovori će proizaći
Ne treba tu mudrovanje i nekakvo protupitanje!
Kad nešto radimo, moramo učiniti neku grešku
Nijedan pokušaj nije doveo do punoga uspjeha
Ne smijemo ni dramatizirati na svaku pogrešku
Pokoriti će nas i dovesti do krajnjeg neuspjeha!
Pri svakoj namjeri problem moramo obuhvatiti
Oslanjati se na savjete drugih ljudi, na iskustvo
Ugrabiti dobru priliku nečeg novog, nit uhvatiti
Nijednom nas ne smije obeshrabriti neiskustvo!
To je na koncu svrha i bit svakog našega rada
Kroz cijeli životni vijek tako se treba ponašati
Ne može nas privesti uspjehu, nikakva parada
Osobito ako mislimo da treba druge oponašati!
U dvoumici sam ovih dana o nečemu važnom
O nečemu, što me, što me tjera, već jako dugo
Kako proglasiti istinom tvrdnju i to snažnom
Mogu li misliti, o prečemu, birati nešto drugo?
Mudar je onaj koji druge oko sebe prepoznaje
Njihove vrline, sposobnosti, um i lošije strane
Koji može, ukloniti prepreke, teškoće poznaje
Pameću oboriti neke tajne, oko nas zapretane!
Istina, da onaj, koji samog sebe dobro poznaje
Došao je mučno do svijetloga uma kojim vlada
Moć je, znanje, na svome putu, mudri spoznaje
Lakoćom sve svoje protivnike na tragu svlada!
U življenju ima jedna napomena, veoma važna
Gdje je istina, istinitost tko je u svijetu, moćan
Poruka svima koji do sebe drže, zaista snažna
Tko je pobijedio sebe mudar je pa i svemoćan!
Tumarao je kroz park izgubljen, sav zanesen
Ugleda iznenađen ispred sebe uvenuli list žut
Vjetrić zapiri, skupio se dolazi polagano jesen
Okrenuo se, opazio da je zameten njegov put!
Zadrhtao je,podignuvši glavu, što se to zbiva
Ne bi trebalo biti tako hladno još je jesen rana
Sirotan neki, proklinje sudbinu da je ona kriva
No spasit će ga jedna otkinuta otkinuta grana!
Primijetio pokraj sebe, dvoje zaljubljenih stoje
Prepiru se oko nečega ali se ipak strasno grle
Stežu jedno drugo ljubomorni rastanka se boje
Uvjeravaju žučljivo da nešto brže ka sreći hrle!
Opazio svoju voljenu zaplakanu malo podalje
Išla je skrušeno, tužna, pogledom punim nade
Stani ljubavi! Sudbina te naša meni sada šalje
Budimo jedno!Vrijeme nepovratno sreću krade!
Nikad nisam dopustio da ljutnja, bijes nad mnome zavlada
Kaže mi čovjek s kojim sam poduže i naširoko razgovarao
Tko to u životu često uspije taj svaku prepreku lako svlada
Osobito ako je kada zatreba manjinu, nesretne zagovarao!
Misliš tako? Što je kad nečija riječ nekog duboko podbode
U većini ljudi se slatko nasmiju, taj od njih dobije priznanje
Ne! Misao tvoga neprijatelja, više njega nego tebe probode
Kad mu umjesto ružnog čina blago i krotko daješ na znanje!
Ne srdi se kad te neugodnosti u bilo kojem trenutku snalaze
Trpiš još i više! Moraš da svakojake udarce i zloće podnosiš
Blagost omekšava srdžbu a lijepe riječi put do srca pronalaze
Kao miran čovjek sam sebi utjehu i drugima koristi donosiš!
I na koncu, svaka bahatost i grubost za rezultat neuspjeh ima
Čim spoznamo svoje propuste, lako ćemo od drugih podnijeti
Najljepše je davati nekomu nego kad čovjek od drugih prima
Blagost je prekrasan ukras koji će većini nadu i sreću donijeti!
Povijest svakoja, bilježi dvije vrste ljudi
One koji žele, žrtvuju živote za ponešto
Druge što su, uvijek u kukavnoj zabludi
Neće pomoći nikada pa izbjegnu vješto!
Prvi svima daju, propadaju, ideale ulažu
Pa čak, svoje, živote počešće oni izgube!
Neki o svom doprinosu svojstveno slažu
Koristeći svaka sredstva i podjele grube!
Jedni se nikada u svom uspjehu ne ističu
Jer znaju mnogi su u tome svoj obol dali
Koji su žrtvovali tuđe živote, laži potiču
Za uspjeh u svom učešću dušu bi prodali!
Da li nas onda ipak historija, o ičemu uči
Tek se ponekad naglasi da je onaj glavni
Što svoj život dade da se iz nje sve nauči
Neznani čovjek koji ostade u sjeni slavni!
Kako bi čovjeka svakog pridobio da uči
Moraš ga nekako nečim dobro namamiti
Najbolje s obećanjima da će kad to nauči
Unaprjeđenje, kod inih, zavisti izmamiti!
Iznad ostalih će, pametniji od drugih biti
Ostvariti izvanredne mogućnosti, naučiti
Kako da drugima zavlada i još će se zbiti
Nekoja korist, od pobune, lošega odučiti!
I još kažu tvrdo, takvog bi se teškog puta
Samoinicijativno samo neozbiljan zaželio
Bez primamljive nagrade, čela uzdignuta
Trnovit, neizvjestan život nikomu poželio!
Ta možda donekle u tome neke istine ima
Što je sa ljudskom znatiželjom da spozna
Uvijek nešto novije, za pravdu se zauzima
Stane na stranu istine kad moral prepozna?
Pa jutro i tebi moja simpatijo plava
Ne znam što radiš i o čemu snivaš…
Zbunjuje me ta tvoja pametna glava
Pogled čarobni što od mene skrivaš
Znaj ponekad i ja pomislim na tebe
Lijepu, tvoju, nestašnu, kosu plavu
Da te ja zadržim vječno pokraj sebe
Na ramenu, tvoju zaljubljenu glavu!
Pa jutro i tebi moja simpatijo plava
Dobro je i slađano misliti na snove
Prirodu, poljane gdje mirisna trava
Poklanja nadanja za trenutke nove!
Možda je baš dobro da ovako bude
Jer si ti pjesnikov nedosanjani dan
Neka se drugome bolji snovi nude…
I, ostvari davno naš zamišljeni san!
Povijest svakoja, bilježi dvije vrste ljudi
One koji žele, žrtvuju živote za ponešto
Druge što su, uvijek u kukavnoj zabludi
Neće pomoći nikada pa izbjegnu vješto!
Prvi svima daju, propadaju, ideale ulažu
Pa čak, svoje, živote počešće oni izgube
Neki o svom doprinosu svojstveno slažu
Koristeći svaka sredstva i podjele grube!
Jedni se nikada u svom uspjehu ne ističu
Jer znaju mnogi su u tome svoj obol dali
Koji su žrtvovali tuđe živote, laži potiču
Za uspjeh u svom učešću dušu bi prodali!
Da li nas onda ipak historija, o ičemu uči
Tek se ponekad naglasi da je onaj glavni
Što svoj život dade da se iz nje sve nauči
Neznani čovjek koji ostade u sjeni slavni!
Kaže mi prijateljica, stalno me pitaju
Kakav te to muškarac ,osvojiti može
No, kad me neki ozbiljnije priupitaju
Tada mi se želje nezajažljivo množe!
Mora imati ramena od mene pojača
I biti nešto viši nego što sam ja sada
Želi, svojim umom druge da nadjača
Šarmom, osmjehom okolinom vlada!
Mora me paziti, maziti i grlit po noći
Biti uglađen, ambiciozan, potentan
Kada mignem u vatru za mene, poći
Britak, duhovit, nekad, prepotentan!
Kakav me to muškarac osvojiti može
Onaj zbog kojega će mi, srce zaigrati
I koliko god mu se superlativi množe
Da nećemo jedno drugo nikad izigrati!
Mnogo pitamo, dokle doseže, ljudski um
Što se u njemu takva tajanstvenost zbiva
Koliko se ponekad čuje našega srca šum
Silovitih, strasnih, emocija u sebi skriva!
Srce počesto sve pred sobom nadvladava
Ulazi većinom bezumno kao grlo u jagode
Jadnog inih nevolja uvijek razum spašava
Kako se ne bi upropastio, životne lagode!
Kažu s jakim uvjerenjem: pametniji caruje
Vodi uglavnom u svemu onom što radimo
Srce nas, nadom, srećom i veseljem daruje
A maštom snove, iluziju, sebi tad gradimo!
Onda što nam je u našim životima važnije
Srce koje je često u nadmudrivanju glasnije
Razum kad nas navodi sigurnije i snažnije
Ljudska neodgovornost i uživanje slasnije!
Teško je sad reći što u pravilu učiniti treba
Kada nas situacija, sve u životu okolo veže
Pamet je odista tu kada nas opasnost vreba
No znademo nema ništa bolje od ravnoteže!
Zapazih Sreću kako, gradskim ulicama ide
Sva gorda uvijek ponosna na sredini puta
Htjela je da nju baš ovakvu čarobnicu vide
Izazovnu lijepo odjevenu, čela uzdignuta!
Poželim boginju jadan naprečac zaustaviti
Hej, Srećice! Stani sada! Za trenutak, malo
Zaista ti trebam nekoliko pitanja postaviti
Imam poviše želja! Ponešto mi na um palo!
Ljuta se okrene, skoro neodlučno zastade
Svrati pogled, začuđeno me nekako gleda
Kako ti takva hrabrost ovdje na um pade
Kad znaš Sreća se zauvijek zaustavit neda!
Egoista! Stvar koju svi, pa i, ti trebaš znati
Ostanem li poduže, što bi na to drugi rekli
Eh, ima toliko pojedinaca koji u životu pati
Nikada od svojih golemih briga ne bi utekli!
Zamisli samo, da ja sa tobom, zaostanem
I kada bi jedno drugome čvrsti zavjet dali
Te, jednoga ti dana sva dosadna postanem
Kao i ja, drugi bi zbog tebe nesretni ostali!
Onom koji ništa ne radi dan je obično predug
Tvrde poneki ljudi još od najranijeg vremena
Uz neprekidno oklijevanje lijenost mu je drug
A marljivost uteg neki poput teškog bremena!
Lijeni umjesto da dolazi do cilja stalno govori
Gura druge naprijed, kako bi oni uradili nešto
Uvijek su mu na vrhu jezika nekakvi izgovori
Kada treba, i malo učiniti, to izbjegava vješto!
Po cijeli dan trut spava, tek pred večer se diže
Za sve preostale radišne ljude baš ga boli peta
Kao svakoji ljenivac na obaveze i posao gmiže
Odgovornost mu je baš na svirali rupa deveta!
Njemu nijedan dan za obavljati rad dobar nije
Prvi je kad uzima, kad mu trebaš ponešto dati
Vrijednima se zlikovac ruga, marljivima smije
Lako je svima po nečemu lijenčinu prepoznati!
Ljubav onako skromna pričeka čovjeka pokraj puta
Uhvativši ga za rukav i stidljivo, poniknuvši zaustavi
Ovaj se namršti, pogleda ju prezirno čela uzdignuta
Što se uopće usuditi smjela da se njemu ovakva javi!
Povedi me odmah ka sebi! Ja sam tvoja jedina nada
Odjenut ću te, u najljepšu odjeću koju srećom zovu
Čudim se! Zar ne vidiš imovina posve naokolo vlada
Možeš li me ti onda obući u neku drugu sreću novu?
Povedi me ka sebi! Pokazat ću ti najljepše prostore!
Tvoj je govor tako nejasan, imam svega što poželim
Slijepa si! Skini već jednom sa očiju te tvoje, zastore
Mogu ja sve što hoću! Čak i uništiti ako baš zaželim!
Grubijane progovorit ćeš najljepšim jezicima Svijeta
Po čemu ću saznati kako je, istina sve što pričaš ovo
Izgledat ćeš preporođeno, poput procvaloga cvijeta
Ljubav je, uvijek, iznenadna, za čovjeka nešto novo!
Reče mi, neki dan, jedna dama, kako biti sretan
Kaže mi ozbiljno da pet uvjeta, moram ispuniti!
Upitah obješenjački: zar misliš da sam spretan
Ja ne mogu, te tvoje, nemoguće uvjete popuniti!
Znadem nije lako! Eh vi pjesnici baš ste jadi neki
Zašto bi druženje s dragim ljudima preteško bilo
Kroz malo, suradnje s drugima, i osmjeh poneki
Dio si zajednice! Zar bi se tu znoja, olako prolilo?
Osim manualnog rada, i zabava mnogo pomaže
Sve negativnosti brzo tada iz našega tijela izlaze
Mozak se odmara, razvijajući se bolesti odmaže
Mogu ti reći da mnoge vještine iz toga proizlaze!
Želiš li biti uvijek spreman moraš znatiželjan biti
Ljepota ova je u opažanju zanimljivih svih stvari
Zamisli samo što će se onda tek s čovjekom zbiti
Kad prirodu čuva, svojim strastima zagospodari!
Nije li svako, u životu sretniji kad nauči ponešto
Učiti je, aktivnost koja će te dnevno uveseljavati
Zadovoljan si pred nekima čime li se služiš vješto
Posve, ćeš, u svojoj okolini, umno razveseljavati!
Peta aktivnost, davanje sebe, najdraža je osobno
Meni i svakom ljudskom stvoru na svijetu ovom
Pomoći, u nevolji, ljudsko biće je za to sposobno
Krenuti ka drugome, posegnuti za nadom novom!
Tražila je stavove u pogledu svom
I prepoznavala krizu negdje u sebi
Vidjela je zlomisli koje trče za njom
Ukrasila ih oprostom nikada ne bi!
Umnost, razlozi, pronalaze svoj put
Kroz sure pukotine osjećaja njenih
Koji ne grde, šibajući kao neki prut
Drhtavih očiju brižnih, zacakljenih!
Ženu koja stalno obraniti pokušava
Da sa svih teret nepodopština svuče
Da se život izgubljenima ne urušava
Probleme uporno, drugima odvuče!
Bježati od sjene nekog smisla nema
Borba protiv zloga, žrtvu mora dati
Besmrtna je i za nju, vječita poema
Altruiste uvijek sreća u životu prati!
Svim Ženama čestitam 8. Mart!
Kaže mi prijateljica, stalno me pitaju
Kakav te to muškarac ,osvojiti može
No, kad me neki ozbiljnije priupitaju
Tada mi se želje nezajažljivo množe!
Mora imati ramena od mene pojača
I biti nešto viši nego što sam ja sada
Želi, svojim umom druge da nadjača
Šarmom, osmjehom okolinom vlada!
Mora me paziti, maziti i grlit po noći
Biti uglađen, ambiciozan, potentan
Kada mignem u vatru za mene, poći
Britak, duhovit, nekad, prepotentan!
Kakav me to muškarac osvojiti može
Onaj zbog kojega će mi, srce zaigrati
I koliko god mu se superlativi množe
Da nećemo jedno drugo nikad izigrati!
Ljudski osmijeh uradi čuda a ništa ne stoji
Obogaćuje svakog koji ga prima i koji daje
Kada se s dobronamjernom osobom spoji
U sjećanju našem, životima, vječno ostaje!
Ne osiromaši davatelja ni u jednome trenu
I nitko ga se ne bi mogao samo tako odreći
Golemi čin je, ako uputi tomu riječ iskrenu
Pokloni li osmijeh neće svoju osobu poreći!
U porodici, svakome članu podršku pruža
Na poslu našem jedan je od najboljih stvari
Bolnoga ozdravi, neprijatelja lako razoruža
Obeshrabrenom daje nadu da sreću ostvari!
Iako ima vrijednosti samo kada ćeš ga dati
Podariš li osmijeh čovjeku koji se ne smiješi
Vječnim će te prijateljem zbog toga nazvati
Navedeš li da pored svega i on se nasmiješi!
........................................
Veoma zanimljivu misao izreče mi čovjek stari
Nedavno, gdje sam ga na nekom sastanku sreo
Znaš, čovjek zažali zbog dvije stvari kad ostari
Propusta i grešaka dok je bio u naponu i sazreo!
Zaista! To je veoma interesantna, ljudska tema
Čim je netko vrlo mlad pravi greške oprostive
Ako čini više ne baca se na njega neka anatema
U starijih teško se praštaju, tad su neoprostive!
Napreduje on ukoliko svoju zadaću dobro uradi
Nagrađuju svi ga hvale priznanja mu stalno daju
No, kad počini nedopušteno ili ponešto ne uradi
Zauzmu njegovo mjesto, zlurado greške dodaju!
Pravo imaš! To se svakom čovjeku često događa
Postave li ga kao prvog ne smije sebi da popusti
Greške je ljudski praštati, te ga toliko ne pogađa
Manje boli, pogriješi li, nego kad nešto propusti!
Kažu nam neki, ruka o osobi više od lica govori
Ljude kad upoznajemo, pogled ka rukama klizne
Um čovjeku njemu istinu, neporecivu progovori
Kad god oko s analizom pažljivo po njoj sklizne!
Ruke o nama svakom neku određenu sliku imaju
Svoju prošlost koju cijeloga života izbrisati neće
Kao lice kad mijenja maske, glumi; to ne poimaju
Ruka gradi, stvara, praštanje, razaranja podmeće!
Ruke služe za povezivanje između različitih ljudi
Svime živom, neživom što na ovom svijetu postoji
Čak i odbijanje onih koje čovjek misli da su neljudi
Otkriti skrivene detalje koji u činjenju zla opstoji!
I ruke djeteta, čiste i nevine mnogo toga otkrivaju
Krenule u svijet nagonskom željom da ga upoznaju
Lakoćom psihologa lošeg čovjeka lako razotkrivaju
Dobrog bez skrivenih namjera djetinje prepoznaju!
Priče se pričaju rukama i samo one mogu ispričati
Pojedinosti koje bi se u riječima nevažnima učinile
Ruke znaju razotkriti, neotkriveno lako prepričati
Izgrliti ljude! I cijelu bi planetu ljubavlju podčinile!
Ona se približava, poput zrnaca maslačka leti
Zlaćana ta biljčica, iznenada uvijek nam dođe
Savladava ljude, okupacijom u naša srca sleti
Ponekad tako iz nerazumljivih razloga prođe!
Osim što može biti iskrena, za nekoga varava
Ljubav je od sve čežnje, žara i nade začinjena
Zato nepredvidljiva, lakovjerne ona zavarava
Laž podgrijava, strasti, sukobu je podčinjena!
Znademo da ljubav od sviju nas širinu zatraži
Samo uporan i snažan može da ju teško održi
Jer je ona muka, slast i patnja sa mnogo draži
Nas u neizvjesnosti, raju ili paklu lagano prži!
No i pored svega, svatko od nas za njom žudi
Kod čovjeka i žene kad god nikne ljubav nova
Jedno drugome sve što zamisle, pa i više nudi
S radošću daju, uzimaju, gube, izgrade iznova!
Sanjao sam za nas mila, mjesto jedno
Tamo sam znadeš tebe u snovima sreo
I nije mi mislim ni danas baš, svejedno
Što te nisam zaustavio, odmah presreo!
Sreo sam te jednom u gradskom parku
Ti si sama ondje kao ja, zamišljena bila
Osjetih prema tebi u trenu žudnju žarku
Nejasna se veza između nas dvoje zbila!
Treći puta sam te stvarno na ulici vidio
Iznenađeno smo jedno pred drugo stali
Presretan tu, nešto u svome srcu uvidio
Da smo jedno mi biće od dvoje postali!
Treća je sreća, znade se navoditi i kaže
Čovjek ustreptalo želi da mu se dogodi
Ako ljudski osjećaj odsudno ne zakaže
Ljubav kad-tad svakog k'o malj pogodi!
----------------------------------
Sreo sam ja Tugu prije neki, mrzli dan.
Zaustavivši me lukavica izdaleka pita
Imam li kod tebe bar privremeni stan?
Po ovom zlu vremenu mi se ne skita!
--------------------------------------------------------------------
Vidim da si bolestan, izgubljen, kužan,
Ojađen, tvrd, zao, netolerantan i ljut.
Okrilje neko, pomoć, savjet ti je nužan…
Kako bih tebe usmjerila na pravi put!
-------------------------------------------------------------------
Kiselo sam se pomalo nasmijao tada.
Znam odavno, prave namjere tvoje!
Ako mi takva Tugaljiva u meni vlada,
Porasti će ovo samosažaljenje moje!
-----------------------------------------------------------------
Idi, bolje što prije tamo otkud si došla,
Neću s tobom više ni da razgovaram!
Već me je loša volja sa radošću prošla,
Sa Srećom mojom opet pregovaram!
Svemirko
