L j u b a v i O n
Autor svemirputnik | 3 April, 2012 | read_nums (231)Ljubav onako skromna pričeka čovjeka pokraj puta
Uhvativši ga za rukav i stidljivo, poniknuvši zaustavi
Ovaj se namršti, pogleda ju prezirno čela uzdignuta
Što se uopće usuditi smjela da se njemu ovakva javi!
Povedi me odmah ka sebi! Ja sam tvoja jedina nada
Odjenut ću te, u najljepšu odjeću koju srećom zovu
Čudim se! Zar ne vidiš imovina posve naokolo vlada
Možeš li me ti onda obući u neku drugu sreću novu?
Povedi me ka sebi! Pokazat ću ti najljepše prostore!
Tvoj je govor tako nejasan, imam svega što poželim
Slijepa si! Skini već jednom sa očiju te tvoje, zastore
Mogu ja sve što hoću! Čak i uništiti ako baš zaželim!
Grubijane progovorit ćeš najljepšim jezicima Svijeta
Po čemu ću saznati kako je, istina sve što pričaš ovo
Izgledat ćeš preporođeno, poput procvaloga cvijeta
Ljubav je, uvijek, iznenadna, za čovjeka nešto novo!
