Č e k a n j e
Autor svemirputnik | 20 Avgust, 2014 | read_nums (286)Čekam već dugo dok ojađen, sjedim na obali
Blijedo sunce nestaje ispod nebeskog svoda
Vjetar podiže morske vale hučeći nekoga žali
Siluetu možda što zgrbljena usamljena hoda!
Iskosa zrake slabašne naokolo svjetlosne siju
Tamo visoko, kružeći, pjevica se veselo glasa
Oči slankaste kapljice grizu nezaustavljivo liju
Duboko se more, uzburkano, sve više talasa!
Vidjeh to se netko užurbano približava meni
Iznenada ustajem misleći, moja draga dolazi
Razbistrio se od sreće pogled moj omamljeni
Žal me obuze kad shvatih ona sve dalje odlazi!
Sjeo sam na tvrd kamen tužno čekajući dalje
Sa sjetom sam gledao kako nestaje ovaj dan
Osjetih umom da mi nada svoje poruke šalje:
Ostvarit ćeš ti strpljivošću, svoj davnašnji san!
