Bez Čovjeka ničeg nema
Autor svemirputnik | 19 Decembar, 2013 | read_nums (265)Otimalo se vrijeme, pa pobjeglo od mene
Ostadoh napokon sam ni tebe više nema
Ostale mi samo neke, iživljene uspomene
I ova neponovljivo tužna pjesma, poema!
Okrećem, list, je li tu štogod, malo ostalo
No i pored silnoga truda ništa ne nalazim
Tren mi vremena za želje, snove preostalo
Iako gledam u nebo, nadu još pronalazim!
Oh, ona je blago koje u kutku srca opstoji
Jedino se za nju posljednju, nekako držim
Nada, novi početak, svakoga časa postoji
I ja se na ovom svijetu, moram da održim!
Kažu, svijet se nekom, smislenošću kreće
Izbavlja iz svakodnevnih teških problema
Ljubavlju, voljom čovjek čovjeka pokreće
Bez njega ničeg, ni svrhe u Svemiru nema!
