Zapazih Sreću kako, gradskim ulicama ide
Sva gorda uvijek ponosna na sredini puta
Htjela je da nju baš ovakvu čarobnicu vide
Izazovnu lijepo odjevenu, čela uzdignuta!
Poželim boginju jadan naprečac zaustaviti
Hej, Srećice! Stani sada! Za trenutak, malo
Zaista ti trebam nekoliko pitanja postaviti
Imam poviše želja! Ponešto mi na um palo!
Ljuta se okrene, skoro neodlučno zastade
Svrati pogled, začuđeno me nekako gleda
Kako ti takva hrabrost ovdje na um pade
Kad znaš Sreća se zauvijek zaustavit neda!
Egoista! Stvar koju svi, pa i, ti trebaš znati
Ostanem li poduže, što bi na to drugi rekli
Eh, ima toliko pojedinaca koji u životu pati
Nikada od svojih golemih briga ne bi utekli!
Zamisli samo, da ja sa tobom, zaostanem
I kada bi jedno drugome čvrsti zavjet dali
Te, jednoga ti dana sva dosadna postanem
Kao i ja, drugi bi zbog tebe nesretni ostali!
Onom koji ništa ne radi dan je obično predug
Tvrde poneki ljudi još od najranijeg vremena
Uz neprekidno oklijevanje lijenost mu je drug
A marljivost uteg neki poput teškog bremena!
Lijeni umjesto da dolazi do cilja stalno govori
Gura druge naprijed, kako bi oni uradili nešto
Uvijek su mu na vrhu jezika nekakvi izgovori
Kada treba, i malo učiniti, to izbjegava vješto!
Po cijeli dan trut spava, tek pred večer se diže
Za sve preostale radišne ljude baš ga boli peta
Kao svakoji ljenivac na obaveze i posao gmiže
Odgovornost mu je baš na svirali rupa deveta!
Njemu nijedan dan za obavljati rad dobar nije
Prvi je kad uzima, kad mu trebaš ponešto dati
Vrijednima se zlikovac ruga, marljivima smije
Lako je svima po nečemu lijenčinu prepoznati!
Ljubav onako skromna pričeka čovjeka pokraj puta
Uhvativši ga za rukav i stidljivo, poniknuvši zaustavi
Ovaj se namršti, pogleda ju prezirno čela uzdignuta
Što se uopće usuditi smjela da se njemu ovakva javi!
Povedi me odmah ka sebi! Ja sam tvoja jedina nada
Odjenut ću te, u najljepšu odjeću koju srećom zovu
Čudim se! Zar ne vidiš imovina posve naokolo vlada
Možeš li me ti onda obući u neku drugu sreću novu?
Povedi me ka sebi! Pokazat ću ti najljepše prostore!
Tvoj je govor tako nejasan, imam svega što poželim
Slijepa si! Skini već jednom sa očiju te tvoje, zastore
Mogu ja sve što hoću! Čak i uništiti ako baš zaželim!
Grubijane progovorit ćeš najljepšim jezicima Svijeta
Po čemu ću saznati kako je, istina sve što pričaš ovo
Izgledat ćeš preporođeno, poput procvaloga cvijeta
Ljubav je, uvijek, iznenadna, za čovjeka nešto novo!
