Neki dan, čuo sam već, toliko otrcanu misao
Da se čovjek na nju kao, i na sličnu nasmije
O gluposti; iako ima jasnu i potpunu smisao
Shvati li šalu, ima li pravo da se o njoj smije?
Od svih zloća, gluposti su neprijatelj opasniji
Reče mi moja prijateljica i ozbiljno me gleda
Zašto se smiješ zar ti taj pojam nije najjasniji
Pošalica jeste ako nekome na prečac izgleda!
Zlo ćemo raskrinkati treba; silom ga spriječiti
No, protiv svakoje gluposti smo, bespomoćni
S njome treba, i više opreza, put će ti priječiti
Istina ju neće razuvjeriti, osjećajni niti moćni!
Ne smiješ pripisivati zloći onome što se može
Odgovarajućim pojmovima glupošću objasniti
Jer se glupi, učenjem citata, tuđih misli množe
Pa ćemo njih kao bića nesamostalna pojasniti!
Onda kako ćeš tumačiti, kada se glupan stvara
Već sam rekla, glupost nije manjak našeg uma
Ljudskost je u pitanju! Prilika čovjeka pretvara
U određenom trenu kad gubi trunčicu razuma!
Osobe u grupi češće jesu glupe razvojem moći
I manipulacije koja glupost drugih ljudi izaziva
Samo svojim oslobađanjem možeš sebi pomoći
Kada se samostalnost, razboritost naša zaziva!
Svemir Putnik
Idući ulicom sreo me znani Izbjeglica stari
Zaustavivši se i zaozbiljno zapita stidljivo
Ne misliš li sinko da mi danas, srce krvari
Je li mi sav bol, jadi, na licu nešto vidljivo?
Malo, začuđeno sam se i na mah zaustavio
Pogledao ga trenutak, i u očima teret vidio
Ovakav mu život; i meni se nekad pojavio
Nikojem neprijatelju ne bih tada pozavidio!
Reci, što ti je na srcu, i onda, lakše će ti biti
Obzirom koliko si u patnji, čovjeku donosi
Neizvjestan život; može mu se, i gore zbiti
On u pravilu sve poteškoće i naišle podnosi!
Znam da je tako, odgovori s grčom, starina
Ali, tko da još nakon svega shvati, ovo sada
Nisam, poput neznanog iz svijeta barbarina
Duh euforije ovim neznanim ljudima vlada!
Zašto grublje tvrdim kad čovjek kao ti jesam
Treba da slavim, posve što se danas događa
No sinko dobro znaš za moj slučaj gdje sam
Ljude, moraš razumjeti; sve ovo me pogađa!
Bio si u mome selu gdje sam tad nekoć živio
Obitavam u kući onoj; ma tu je netko isto bio
Pa je možda život svoj kao ja sretan proživio
Posve je sigurno da se i njemu isti usud zbio!
Kad god se svih tih tužnih godina sjetim toga
Sjednem ispred njegove kuće i vrijeme kratim
Nekako čežnjivo gledam u nebo molim Boga
Da se ja kao i on, jednom, svojoj kući vratim!
Svemir Putnik
Dan se Noći
polagano približava
Na nebu
južna zvijezda se vidi
Mjesec Zemlju
kradimice zbližava
Utječe da se
Žena Čovjeku svidi!
Dvoje, čini se
idu teže, bojažljivo
Usporili su
svoj hod i na tren stali
Gledali jedno
u drugo sramežljivo
Mjesec reče:
Učinite sada
još jedini korak mali!
Mi smo
bez vas samo puka tama
Život i smisao
dodaje svemu dvoje
Eh ljubav je
važnija ne samo vama
Meni i Zemlji
odavno pjesme poje!
Planete posve
za sebe ne znače ništa
Žena i Čovjek daju svrhu,
i korisnost svemu
Kada se pobrinu
oko svog ognjišta
Stvaraju nama
i sebi, besmrtnu Poemu!
Svemir Putnik
