Išao sam prije neki dan lagano ulicama grada
Razgledao okolo sjetno, nezainteresiran ljude
Osjetih nekakva tuga u njima i prostoru vlada
Možda se nečem pomislih, nevidljivom čude!
Stao na uglu, i primijetio da tu nekoga, nema
Okrenuo se, pokraj mene je bila prazna klupa
Zašto bi zbog tog trebalo biti nekih problema
Ali, iznenada osjetih da mi srce snažno zalupa!
Malena Violette, sjedila je ovdje uvijek u kutu
Prodavala je cvijeće uz tihu pjesmu, svaki dan
Prepoznata po svome cvijeću i žutome kaputu
Pjevajući neki svoj nedosanjan djevojački san!
Izrekoše u pola glasa kako je umrla ovih dana
Njezin nestanak bio je nedokučiva tajna neka
Nagađali su da je bila sva uzrujana i uplakana
Jer ju je pogodila loša vijest zloguka iz daleka!
Sve nestaje! I ona je eto nekud za nečim pošla
Sudbina nam odnosi, tajne nade, želje i snove
Kud god je zla nesreća našim putovima prošla
Uvijek će se u ljudskim glavama pojaviti nove!
Svemir Putnik
Suza u oku umiruće i voljene, biser stvara
Te sa svojim umom s naporom razgovara
Je li to čin upotrebe tvoje posljednje snage
To je zbog mog rastanka od osobe drage!
Dragi suprug tvoje umiranje će sad osjetiti
Pa će te ovaj dan na Božji nagovor posjetiti
U željenom naručju uz obje tuge ćeš umrijeti
No ljubav vaša je besmrtna; neće izumrijeti!
Sjećat će se onih dana kad ste zajedno bili
Svoju ljubav niste niti tren pred kime sakrili
Za tugu nekakvu niste za života i ikad znali
Samo ponekada Ančice presretni zaplakali!
Sjećat će se onih noći kad ste strasti osjetili
U vaše vrijeme života divne krajeve posjetili
Nade utkali u snove koji su za vas jedno bili
S vama na sreću, i drugi ljubav u jednu zbili!
Sjećat će se onih jutara kad ste rano ustajali
Niti ni na jednoj prepreci, i nikada posustajali
Išli gradom držeći se za ruke i veselo smijali
Čineći tugaljive sretnijima jer ste ih nasmijali!
Sjećat se onog lijepog što ste u sebi zadržali
I lako sve zamke životne nezamislive izdržali
Jer gdje god i kojim putem preprekama prošli
Zbog te ljudske zle sudbine na cilj niste došli!
Tvoja Suzica u oku neće, i niti može umrijeti
Ljubav vaša je svevremena te neće izumrijeti
Neće nestati u vječnosti će pjesnikovoj ostati
Umjesto kapi tuge zauvijek stihovima postati!
Između neba na stablu čuje se lišća šum
Ispod njega podalje niska se trava zeleni
Do drugog drveta izrastao je maleni hum
Na kojem pasu neki nestašni divlji jeleni!
Uz obalu nagnutu nad svodom vrba stara
Gore na grani ptica veselo guguće, pjeva
S drugom pjevicom o nečemu razgovara
Medo zuri u hrast, nezainteresiran zijeva!
Visoko iznad grana oblak namršten gleda
Počinje se durit neprestano na ljepote ove
Njegov izraz vodeni i glava posve blijeda
Kao da snažni brzi vjetar sad ovamo zove!
Sunce iza njega iznenada veselo se javlja
Neda da se ova prekrasna slika tako kvari
Pušta čarobne zrake, nepogodu zaustavlja
Čineći čovjeka sretnim i zbog malih stvari!
Svemir Putnik
