Autor svemirputnik |
14 Septembar, 2017 |
read_nums (240)
Gradska su sva svjetla kao zvijezde sjala
Posrtao je Jurjevskom jadan, zamišljeno
Kad je djevojka momka u šetnju pozvala
Budeći mu ranjeno srce dosad usamljeno!
Trak sjene, prikrivao je vlažne, tužne oči
Dok je ona svoj pogled pokazala smjerno
Očarano mu srce htjede da do neba skoči
Zavolio ju je na mah, strasno i neizmjerno!
Pohitali su zagrljeni jedno uz drugo skupa
Sanjajući za sebe neke, neke još bolje dane
Ispred njih bijaše jedna tad slobodna klupa
Zasvjetlucaše im očizadovoljne, nasmijane!
I dalje su, ulična svjetalca, žmirkajući sjala
Dok su dvoje zaljubljenih, gugutali skupa
I zvijezda na nebu od te sreće jače je zasjala
Vječna im nek bude svaka na svijetu klupa!
Svemir Putnik
