Stojim na raskršću ulica dok svoju prijateljicu čekam
Tu uvijek rado, moju uvaženu Damu ovdje dočekam
Gledam u ljude kako iz svih pravaca odnekud dolaze
Gdje, kojim svi oni željama, nadama, snovima odlaze!
Prilazi mi ona napokon sa smiješkom vesela me gleda
Opet ti, reče, zuriš negdje daleko filozofskog izgleda
Preuveličavamo uvijek, obično ono što ne poznajemo
Tebe i sebe, čovjeka, samo kroz druge prepoznajemo!
Svaki od nas je tajna! Koliko god mislili da ga znamo
Dopušta, samo onoliko, koliko želi da ga prepoznamo
Da bi se naoružao tom novom snagom poraze odvlači
U samo svojem unutarnjem svijetu u kojeg se povlači!
Prijateljice! Nalik na morski rt koji valovi silni udaraju
Ostaje čvrst dok se oko njega različiti interesi sudaraju
Kada nema cilj na koji bi usmjerio napor, tada zaostaje
Za onima koji ga izvršavaju kao da im to svrha postaje!
Kažu: cvijet treba sunce da kroz razvoj ljepota postane
A čovjek ljubav da za potpunim čovjekom ne zaostane
Jer se treba on više za dušu nego za svoje tijelo brinuti
Može li biti sretan ako u toj borbi neće i druge zbrinuti!
Nije čovjek toliko dobar da bi drugomu gospodar bio
Iako se najzanimljivija pojava za drugoga čovjeka zbio
Pati što mora otrpjeti kroz svoj život, zaboravlja živjeti
Shvati li to i kao neumitni prolaznik, sreću će doživjeti!
Putniče moj kuda si to baš danas naumio
Tamo gdje me potreba, volja i noge nose
Jesi li o tom prije dobrano razmisliti smio
Putovi se mnogim našim uvjerenjem kose!
Imaš ti pravo, zaista! Čovjek, pokatkada
Nerazumno, pod različitim pritiscima ide
Osobito kad ga nekoja strast i srce svlada
Časni, pametni se, zbog svoga čina stide!
Može i drugi da ga na nekakvo zlo natjera
Na nagovor, prijetnjom i grubom ucjenom
No, takav često umjesto zeca, vuka istjera
Zasluženo strada podlac osvetom njenom!
Pazi! Oprez! Svatko mora dobro da znade
Ako čovjeka nevina lišiš njegove slobode,
Zna se tada što čeka onog tko volju krade
Reče putnik, i svojim putem smireno ode!
