Kažu ti, tvoji bliži od malena, naprijed idi
Svaki čovjek koji do sebe, i do drugih drži
U svojemu pokretanju, nekakvi smisao vidi
Kretanje je život! Ima zadaću da te održi!
Dobro! Ali čemu, često sebe, nekad pitamo
Što ako za nekim ili nečim zaostajemo malo
Upadamo li u opasnosti da naokolo skitamo
Znamo slučajeve kad smo izgubljeni zamalo!
Kad god se ponešto lošije sa nekima dogodi
Uvijek treba nesebično koji zaostaje pomoći
Moraš pomisliti da će i tebe takvo da pogodi
Nećeš drugog spasiti ako nećeš sebi odmoći!
Vanjsko viđeno uvijek jasno u nama pokriva
Dva lica kad u raznim prilikama u svima čuče
Kad ljudsko treba uvijek nam se ono otkriva
Ako zloći težimo, humanost nas tada odvuče!
Ja sam za sada ovdje, i ne znam više
Da li je to obična java i neki, zli, san
Nada me, i svi snovi skoro, ostaviše
Izgubljen mi je u bespuću, svaki dan!
Ali, već ne znam što da sada uradim
Bez tebe mi nema znaj, života ni sna
Zlo mi, ovdje, nekakvu nadu gradim
Zgasnut ću ja od čežnje pasti do dna!
Tebe ovdje nezamislivo, draga, nema
Tugujem, žalobno, smirujući se dugo
Ne mogu se okrenuti od tih problema
Na nas dvoje, mislim, te ništa drugo!
Vječnost sam bez tebe i još se nadam
Znam da se prošlost naša vratiti neće
Sve bih na svijetu ja htio da svladam!
Ljubav, snovi, nada, čovjeka pokreće!
