Tumarao je kroz park izgubljen, sav zanesen
Ugleda iznenađen ispred sebe uvenuli list žut
Vjetrić zapiri, skupio se dolazi polagano jesen
Okrenuo se, opazio da je zameten njegov put!
Zadrhtao je,podignuvši glavu, što se to zbiva
Ne bi trebalo biti tako hladno još je jesen rana
Sirotan neki, proklinje sudbinu da je ona kriva
No spasit će ga jedna otkinuta otkinuta grana!
Primijetio pokraj sebe, dvoje zaljubljenih stoje
Prepiru se oko nečega ali se ipak strasno grle
Stežu jedno drugo ljubomorni rastanka se boje
Uvjeravaju žučljivo da nešto brže ka sreći hrle!
Opazio svoju voljenu zaplakanu malo podalje
Išla je skrušeno, tužna, pogledom punim nade
Stani ljubavi! Sudbina te naša meni sada šalje
Budimo jedno!Vrijeme nepovratno sreću krade!
Nikad nisam dopustio da ljutnja, bijes nad mnome zavlada
Kaže mi čovjek s kojim sam poduže i naširoko razgovarao
Tko to u životu često uspije taj svaku prepreku lako svlada
Osobito ako je kada zatreba manjinu, nesretne zagovarao!
Misliš tako? Što je kad nečija riječ nekog duboko podbode
U većini ljudi se slatko nasmiju, taj od njih dobije priznanje
Ne! Misao tvoga neprijatelja, više njega nego tebe probode
Kad mu umjesto ružnog čina blago i krotko daješ na znanje!
Ne srdi se kad te neugodnosti u bilo kojem trenutku snalaze
Trpiš još i više! Moraš da svakojake udarce i zloće podnosiš
Blagost omekšava srdžbu a lijepe riječi put do srca pronalaze
Kao miran čovjek sam sebi utjehu i drugima koristi donosiš!
I na koncu, svaka bahatost i grubost za rezultat neuspjeh ima
Čim spoznamo svoje propuste, lako ćemo od drugih podnijeti
Najljepše je davati nekomu nego kad čovjek od drugih prima
Blagost je prekrasan ukras koji će većini nadu i sreću donijeti!
